Page 86 - STAV 94 22.12.2016
P. 86
STAJALIĹ TA
KRIVO SRASTANJE
Živjeti u svijetu kabadahija
GDJE SAM
ODRASTAO, DOBRO
DA IĹ TA ZNAM
Piše:
Sadik Ibrahimović I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem.
Kao djeÄŤak i adolescent, a da to nisam Ĺľelio, tukao sam se bezmalo
svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao
sam se s ÄŤetnicima; kao zreo ÄŤovjek, verbalno sam se tukao i
tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s
enormnim zagađenjem zraka
Ponekad dok ulazim u moju maha- Jedno skonča, drugo iznikne iz njega. I funkcioniralo je. Doduše, brata ni-
lu, danas nestvarno tihu, a nekad Nikad kraja. sam dokraja poslušao: munjevito bih
luđački uzavrelu i nasilnu, dok spucao i one s blagim osmijehom i one
gledam u velike i lijepe kuće ka- – Kakvo nasilje? O čemu pričaš? koji su me zasipali psovkama, ali, kako
kvih u mom djetinjstvu nije bilo i iz či- – Ništa, ništa, ja to onako. god, bezrazložni napadi na mene bivali
jih odžaka nisu kuhljali oblaci dima kao I zaista, kad bolje razmislim, cije- su s vremenom sve rjeđi, da bi na koncu
danas (“Weso” peći daleka su prošlost i li moj život obilježen je nasiljem. Kao sasvim prestali.
svi imaju centralna ložišta u koja trpaju dječak i adolescent, a da to nisam že- Ipak, ovog ljeta, vraćajući se s teravi-
jeftini pelet prepun smole i ko zna kakvih lio, tukao sam se bezmalo svakog dana je, doĹľivljavam deja vu situaciju. U susret
drugih karanđoloza) i dok kašljucam i s vršnjacima kabadahijama; kao mlad mi ide grupa novostasalih kabadahija. Po
pružam korak ne bih li pobjegao od smra- čovjek, tukao sam se s četnicima; kao govoru njihovih tijela, “gorki talog isku-
da koji me napada sa svih strana, vazda zreo čovjek, verbalno sam se tukao i stva” upozorava me da ću biti napadnut.
mi glavom prođe ista misao: “Gdje sam tučem s političkim nasilnicima, a, evo, Vidim, raspoređuju se u napadačku for-
odrastao, dobro da išta znam.” A katkad “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim maciju: dvojica desno, dvojica lijevo, a li-
se javi i aneks-misao: “Čak sam i fakultet zagađenjem zraka. der grupe, povisok i suhonjav, ide pravo.
završio. Svaka mi čast.” Tuče u djetinjstvu nisam mogao izbje- Zaustavlja se tik ispred mene.
ći. Naprosto sam bio primoran. I, barem u – Ne bojim te se da si još toliki – reče.
Žurno koračam, doslovno se pro- početku, počesto sam kući dolazio krvav Šutim i gledam ga u oči. I ubrzo ugle-
bijam kroz dimnu zavjesu do majčine i isprebijan, sve dok me stariji brat nije dah strah. Gotovo je, ništa od tuče.
kuće, koja me željno iščekuje, manje je posjeo pred sebe (uzgred, brat je bio opa- – Skloni se, dijete – rekoh tiho, a on
od pedeset metara, kašljucanje prerasta u san lik, nikoga i ničega nije se bojao, ali odstupi kao dresiran pas i pokretom ruke
hropac, gušim se, a između dvaju napa- nikad me nije branio, htio je da naučim pozva ostale da krenu dalje.
da kašlja, premda mi to nije svojstveno, braniti se sam) i rekao mi ono što svaki – E, robe Božiji! Gdje i među kakvom
od muke psujem na pasja preskakala. mahalac odlično zna: bagrom si odrastao, dobro da išta znaš! –
– Sakrij strah, a strah je u očima, i rekoh naglas pleplavljen talasom teškog
Ulazim u kuću, kašljem kao da se s udaraj prvi! Ali, ne odmah. Šuti i gledaj i neizrecivog besmisla.
dušom rastajem, a majka me zabrinuto ga u oči, možda se uplaši i odustane. Na – Sadik, jesi li dobro – čuh kako s
gleda. Ipak, smirujem se. Pijemo kahvu psovke ne obraćaj pažnju, takav je blefer, balkona komšinica Subhija doviknu za
i šutimo. ali ako mu na licu zatitra blagi osmijeh, mnom, a ja samo odmahnuh rukom. A
odmah ga spucaj, jer osmijeh je znak da šta bih joj i rekao? n
– Što ne zapališ – majka će. će on spucati tebe.
– Ne mogu. Otrovao sam se ovim smra-
dom vani. Stvarno, dosta mi je nasilja.
86 22/12/2016 STAV
