Page 67 - STAV broj 218

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Pitaj Ibn Rušda

LICA IZ NOĆI U

GLASOVIMA JUTRA

S nekim je ljudima moguće razgovarati kao da razgovaraš sam sa
sobom. Na licu mu vidiš smiješak kad iz tvojih riječi zaključi da si
Piše: dotaknuo njegove najtajnije misli i unutarnje razgovore o kojima se
Irfan HOROZOVIĆ
obično ne govori – o kojima je govoriti zabranjeno

amiješah crni prah s kipućom – Legendarna životinja... plod magar- se sve dok nisam prepoznao i onaj drugi
vodom. Iz džezve izroni neko ca i zebre... nešto zaista neobično... zabo- – nevidljivi.
tamnosmeđe lice izobličeno od ravio sam šta je sve vezano uz to gotovo Tad sam vidio smokvu iza smokve i
Zkrika. Sklonih džezvu s ploče, mitsko stvorenje. maslinu iza masline.
ali lice me je i dalje gledalo. Stavih džez- – Zaboravio si, ali gataš. Neopisiv osjećaj.
vu ponovno na ploču, kao što običavam – Ne gata se s površine, nego iz taloga. Ništa se na ovom zemaljskom svijetu
svako jutro dok pripremam svoj drago- Postoji razlog... ne može usporediti s tim.
cjeni čemerni napitak, ali onaj se krik – Za bilo šta je moguće pronaći razlog. Drugi naš razgovor bio je posve neo-
raširi još više, skoro da je prekipio i ra- Bila je to zaista neobična slika. Jahao bičan. Nisam čak siguran ni da je otva-
širio se po kuhinji. Ostavio sam džezvu sam i vidio sebe odozgo, posve malog, kako rao usta. Ipak, razumio sam ga više nego
sa strane. Nisam se usuđivao pogledati. se približavam zidinama. jasno. Svaka se njegova misao gnijezdi-
Lice koje me je gledalo iz te male posu- Mogao sam se dohvatiti prstima, kao la u mom mozgu kao ptičica i spokoj-
de i koje mi je nešto govorilo, vriskalo šahovsku figuru. no se prekrivala svojim malim moćnim
u moj mozak, bilo mi je tako poznato, Pitao sam se kako je to moguće. krilima. Pitam se je li ga još neko u toj
gotovo kao da sam s njim u svim ovim Nije li ova nesretna životinja, čija je ogromnoj skupini ljudi koji su došli na
godinama što su prošle, toliko često raz- majka zebra, a otac magarac, učinila ne- njegov pokop čuo i vidio njegov smije-
govarao da više nije moglo biti nikakve što, ujahala kroz neka nevidljiva vrata u šak koji je kupao sagovornika.
sumnje čije je to bilo lice i šta mi je za- neki drugi prostor gdje su sva pravila i Tako si, Ibn Rušde, nakon svega što
pravo željelo reći. običaji drukčiji. se dogodilo u teškim zemnim godinama,
Ipak, čovjek to nikad ne priznaje sam A onda su se otvorila golema vrata iza pokopan ponovo, gotovo slavljenički, u
sebi. Zar ne? kojih je zjapio muk. svojoj rodnoj Cordobi.
– Previše razmišljaš... nisi se još ni I iščekivanje. – Šta si mislio ko sam ja?
probudio... U tom iščekivanju, gotovo nečujno, – Ne znam ni sam. Neko koga sam
– Sad i govoriš – rekoh mu kao da je tu. odbrojavalo je moje srce. znao?
Tu je zapravo i bio. I najednom sam znao da je ovo naš – Vrijeme je da počneš malo bolje
A onda mu se glava, dok sam punio treći susret. pamtiti. Vjerovao sam da smo se nekad
fildžan, raščinila u nekoliko plovećih O čemu ćemo sad govoriti?! dobro poznavali.
mrlja u kojima nisam više ništa mogao S nekim je ljudima moguće razgova- – Možda i jesmo, ali ne mogu se sje-
prepoznati. rati kao da razgovaraš sam sa sobom. Na titi. Uostalom, kao što vidiš, još uvijek
Najednom se u fildžanu oblikovalo licu mu vidiš smiješak kad iz tvojih rije- se nisam probudio.
neko novo lice. či zaključi da si dotaknuo njegove najtaj- – Nije to bilo u Cordobi, prijatelju...
Romboidno, ali ipak prepoznatljivo. nije misli i unutarnje razgovore o kojima zar ti ja ličim na neko lice od bronze?
Postaje nalik na snoviđenje, neku se obično ne govori – o kojima je govoriti Bilo je to pokraj Vrbasa, pokraj skulptu-
noćnu moru, pomislih. zabranjeno. re vodarice od bronze kojoj su kasnije,
– Nije baš tako – začu se glas iz fil- I tad ti, iz njegovih izrečenih razmišlja- kao što znaš, otpilali glavu, a potom i
džana – noćna mora je u tebi, ne ovdje. nja, doluta i tvoja vlastita misao, ona koju si ostatak srušili.
– Kako ti to možeš znati? zaboravio ili je nikad dosad nisi uspio pre- – Predavao si filozofiju, zar ne?
– Znam. poznati. Ne u tako čistom i jasnom obliku. – Nekad jesam. Zaista. Sjetio si se.
– Je li moguće da si to ti? – zapitah Tako sam se osjetio kad sam ga posje- – Gdje si sad?
ga dok sam vidio sebe kako se približa- tio prvi put. – Ne znam ni ja. Pitaj Ibn Rušda. On
vam Cordobi jašući na hamzabu. Proputovao sam tad gotovo čitav svoj će ti možda znati odgovoriti. Sigurno je
– Šta je hamzab? zavičaj, onaj po kojem sam skakutao i igrao samo to da nisam u Cordobi... n

STAV 9/5/2019 67