Page 17 - STAV broj 208

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (18)

TO SAM JA, MAJKO, TVOJA BIJA

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu
urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija
pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj
bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i
živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

u norveški kamp da je Sabija krenula, prije i šćer sreću ovako mirno, gotovo hladno,
pet dana, pitao da li je stigla. Iz dobre namje- k’o da su se jučer, a ne prije šesnaest mjese-
re belaj napravio. Drhtali roditelji pet dana, ci rastale. (E, baš nam pokvari pos’o “najav-
zašto ne stiže, da se nije šta desilo, kako je ljivačica” iz Sarajeva!) Nismo to kako treba
moguće da ne stiže evo šesti dan!? (Ko nije ni izgovorili, kad – tup! Skljoka se majčino
putovao, džaba mu pričati.) A jutros Sabija, tijelo nauznak, k’o mrtvo. Svijet se uznemiri,
iz onog Tomićevog dvorca, telefonom, na pritrča, rastrča. Hozo nadnosi kameru nad
Piše: elektro-trafo u blizini kampa, ostavila po- Ajšino lice. Kukovima, laktovima, razguruje
Abdulah SIDRAN ruku da stiže. Babo sabahile dopješačio u ljude oko sebe, odguruju i oni njega.
grad, odabrao najvažniju raskrsnicu – “Znao Otvorila Ajša oči. “Jeste, majko, to sam
sam da mi ne možeš promaći!” – i hodao do- ja, tvoja Bija.”
– Stojte, stojte! Eno mi baba! lje-gore, uz Bosnu niz Bosnu – četiri puna Unutra veliki dnevni boravak, dva sobič-
– Zakoči, zakoči, eno mi oca! sahata. Sledio se. ka za spavanje, četiri kreveta, na sprat. Kao
– Babo, babo, sunce moje, žalosti moja! Mater, dakle, u kampu, Ajša, zna da joj u spavaćim kolima. Trebalo bi, prema nor-
Povika tako, u kabini šinterskih kola, danas dolazi šćer. Plašimo se za naš televizij- veškim standardima, da ovdje stanuje jedna
gospođa Sabija i naš domaćin (Kurbla) za- ski posao. Htjeli smo da sve ide bez scenarija, višečlana obitelj. Nevolja natjerala, pa ih sta-
ustavi kola nasred ceste, posred Zenice, na na prepad, kao “skrivena kamera”. Nije nam nuje osmoro, rod i poznanici. U Zenici ima
raskrsnici, desetak metara od mosta. Lupa drago ovako, bolje bi bilo da mater ništa ne kancelarija, norveška, oni vode brigu o mu-
gospođa Sabija rukama po staklu, nestrpljiva zna, a da kadaif slika iz auta. Sad, šta je – tu hadžerima u dva “norveška” kampa. Hrane
da joj se otvore vrata, mi gledamo u prola- je. Bit će kako će biti. barem nikada ne bi smjelo manjkati. Vode
znike, odgonetamo koji je od njih njen otac, Eno Balnoga, eno “norveškog” kampa! ovdje nema. Idu gore, podaleko, donose. Struje
Suljo Delić, Goraždak, izbjeglica u Zenici, u Tridesetak prizemnih drvenih kuća nalik ima i nema. Više nema. Slažu li se međusob-
norveškom kamp-naselju Balnozi. (Treba od na barake, s po dva ulaza i stana, uređeno, no? Slažu. Ima raspored poslova ko kada šta
njega “uzeti” priču. Bacao je bošnjačke leševe čisto. Između baraka konopci za oprani veš, radi. Za svađe ima u kampu “mirovno vije-
preko ograde mosta Mehmedpaše Sokolovi- drva, staze i, valjda, travnjaci. Mnoštvo dje- će”. Pune ruke posla? Jok, uglavnom sitnice.
ća u Višegradu, brojao do sto, poslije mu se čurlije. (Ima ih svije stotine, saznat ću kasni- Stvori se, začas, kahva. Hoćete li pite?
zamutilo. Molio četnika da ga ubije, pa ostao je. Uglavnom Krajišnici, prognanici. Svi do Hvala, žurimo. Eto vam šćerke, imate šta
živ.) Onaj u francuskoj kapi, poznala ga sle- 14 godina – a ni u kakvu školu ne idu. Imaju pričati – heftu dana. Malo ćemo “poslikati”
đa. Kao u kakvom akcionom filmu. Kadaif u kampu dvije učiteljice, i one prognanici iz naselje, pa odosmo u hotel, da saberemo doj-
iskače iz cukećeg odjeljenja, uperene kame- Bosanske krajine. Nekakav zenički organ move. Da štogod pribilježimo. Allahemanet.
re. Hvata “krupno”, lice oca, lice šćeri, suze, vlasti neće da im verifikuje školu u kampu. Allahemanet.
trešnju tijela, plač... Pa “švenka” na lica po- “A vi radite bez verifikacije”, rekoh učitelji- Bilježim u tefter:
smatrača. U svakom oku – suza. Ne zadrža je cama. “Naučite ih da nikad ne zaborave, da Ajša nikada, do ovoga rata, nije nosila
unutra ni granitni naš vojnik Hamo Džanić... pamte ime zločinaca, i svoje bošnjačko ime šamiju, ni mahramom povezivala glavu. Go-
Zastaju prolaznici, prepoznaju Sidrana, misle da upamte. Svojoj djeci i unucima da prenesu raždanska gospođa, frizura, ondulacija, šmin-
da snima neki film. (“Eno Ademira Kenovi- istinu, i zakunu djecu i unuke da će je i oni ka. Sad povezuje, mahramom, bošnjačkom.
ća!”) Hajdemo, ljudi, zadržati profesionalnu prenositi svojoj djeci i unucima. Pet hiljada Suljo nikada, do ovoga rata nije mario –
pribranost, mičimo se, sjedajmo u kola! Ali narednih godina.”) ići u džamiju. Jok, nego u “šaharu”, na šah.
njima dvoma, što se tresu u zagrljaju, niko Čula Ajša zvuk motora, izišla na vrata. U planinu, u lov. Na Drinu, u ribu. Sad, ne
ne smije prići. Šutimo, gledamo, čekamo. (Kadaif, bezbeli, radi.) Oko nje troje, četvoro, propušta sabah-namaz, ostala četiri – kad
Dijelim cigarete posmatračima, drhti ruka petoro. Gledamo kome će od njih pritrčati stigne. Bošnjak.
dok je vara upaljač. Istreće, zapalim. Sabija. Onoj visokoj gospodskoga lica. Sva Sabija nikada, do ovoga rata, nije ocu go-
Prešao i šef ekipe u cukeće odjeljenje, u blijeda, zabrađena mahramom. Eno se grle, vorila “babo”, nego vazda, cio život, “tata”.
kabini su sad naš domaćin Kurbla i otac i šćer, na pragu, poviše dva-tri stepenika. Dobro je, Sada veli: “Babo!”, i puna joj usta, kao da u
zagrljeni. Idemo u Balnoge razabirući priču: dobro – u životu – da prođe bez šokova i dra- to “baaaabooo” staje sva bol i jauk naroda
neko je iz Sarajeva, preko radioamatera, javio me. Loše je, loše – u TV poslu – da se majka bošnjačkog. n

STAV 28/2/2019 17TAV 28/2/2019 17
S