Page 19 - STAV broj 334

KRIVO SRASTANJE

Još jednom o gradu iz kojeg sam bezuspješno bježao

ILINČICA, ARSEN

DEDIĆ I FINA

UGLJENA PRAŠINA

Piše: I evo me, tu sam. Sjedim na ovoj čuki poput kakvog
Sadik IBRAHIMOVIĆ
pustinjaka, istežem ukočena leđa, gledam u grad pod sobom,
moj rodni grad, i čudim se, načuditi se ne mogu kako sam
ikad mogao i pomisliti da ću bježeći iz Tuzle i skrivajući se po
kojekakvim ovosvjetskim budžacima biti pošteđen onog što
me u ovom gradu mimoići nije moglo.

asvim nenadano, put me je ovih gdje god bio, vraćala bi me nazad. Zasi- – Šta?
dana naveo na Ilinčicu. O ovoj gurno ne bez razloga, a kakvog... I evo me, – Bježiš od ljudi, a pobjeći od ljudi je
uzvisini često sam pisao, ali, tu sam. Sjedim na ovoj čuki poput kakvog poteško, zapravo nemoguće. Što si dalje
Sipak, za neupućene, a zasigurno pustinjaka, istežem ukočena leđa, gledam od njih, sve su ti bliže. Tako je to, tako...
ih ima, Ilinčica je brdo koje se postepeno u grad pod sobom, moj rodni grad, i ču- – Zašto mislite da bježim od ljudi?
pa strelovito uzdiše na jugoistočnoj stra- dim se, načuditi se ne mogu kako sam ikad – Eh, dijete, dijete... Sve ti na licu
ni Jalske kotline, upečatljivo dominira mogao i pomisliti da ću bježeći iz Tuzle i piše... Ali, ne bih o tome, bojim se ne-
nad Tuzlom i s manjim uzvišenjima na skrivajući se po kojekakvim ovosvjetskim čim ću te povrijediti. Nego, evo, razgo-
suprotnoj strani konfigurira svojevrsnu budžacima biti pošteđen onog što me u varamo, a nismo se ni upoznali – reče i
geoklimatsku spiralu koja u znatnoj mjeri ovom gradu mimoići nije moglo. pruži mi ruku.
štiti grad od olujnih vjetrova i, ništa ma- Tako je i bilo. Sve me je sačekalo. Str- Upoznasmo se.
nje važnije, kroz široke propuste na isto- pljivo i neumitno. – Vidi – veli – ovo pentranje me je
ku i zapadu omogućava prijeko potrebno Prisjetih se i jedne davnašnje, prijerat- zaista iscrpilo, a autom sam, pa ako že-
provjetravanje zraka kojeg već decenija- ne sličice iliti epizode, naizgled, ali samo liš sa mnom donekle...?
ma onečišćava teška industrija locirana naizgled, ordinarne i ni po čemu osobito – Da, da, hoću. Hvala Vam.
u neposrednoj blizini (doduše, ni izbliza zanimljive, a bilo je ovako: s moje lijeve Dok smo se spuštali u grad uskom,
kao nekad, a stoga što su nakon rata broj- strane, uzanom stazom koja je vodila do kaldrmisanom cestom, on uključi radio
ne fabrike zatvorene ili ih uopće nema). mjesta na kojem sam sjedio, uspinjao se i autom se razmili prekrasna Arsenova
Po dolasku, pronašao sam “moje mje- stariji, neznan mi čovjek. Odjeven isuviše pjesma Moderato cantabile.
sto” na kojem sam za višedecenijskih od- toplo za ne baš tako hladan aprilski dan, Dugo, predugo nisam čuo ovu dra-
lazaka na ovo brdo uvijek sjedio. Na ma- koračao je teško, zastajkivao, othukivao gu mi pjesmu i u tih nekoliko minuta
loj zaravni, s koje puca lijep pogled na i svako malo prelazio maramicom preko protkanih slatkastim osjećanjem nena-
veći dio grada, zasjeo sam na stari panj zacrvenjelog lica iz kojeg su izbijale kru- dane ugode sumorno tuzlansko popodne
i s olakšanjem protegnuo otežale noge. pne graške znoja. Kad se napokon uspeo, izgledalo je manje strašno i beznadno,
Nažalost, a toga ranije nije bilo, posvu- pozdravio me je rukom i duboko dišući moja odmetanja u samoću infantilno
da oko mene nered i ugursuzluk. sjeo na jedan od panjeva. Dugo smo šutjeli. besmislena, a život svagdašnji, u meni i
Dižem se i dvadesetak metara dalje – Nije ovo više za mene. Mislio sam da oko mene, lijep, dragocjen, neponovljiv...
nalazim prikladnije odmorište. mogu, ali... – jedva nekako izusti. Rastajemo se na ulazu u moju mahalu.
Sjedam na oboreno stablo bukve (oči- Ne rekoh ništa. Razmjenjujemo učtivosti i lijepe želje.
to uslijed snažnog vjetra, jer iščupano je – Jesi li oženjen – opet će. Izlazim iz auta, nakratko zastajem,
iz korijena) i gledam u sunčevom jarom – Nisam. stavljam ruke duboko u džepove, pru-
poklopljeni grad. – Koliko ti je godina? žam korak, tiho pjevušim neku melo-
Iz ovog grada, razmišljam, nekoliko – Dvadeset tri. diju, a dvije djevojke, sjećam se, koje
puta sam pokušao pobjeći. Bezuspješno. – Mlad si, ima vremena, ali rano si prođoše tik pored mene začuđeno me
Neka nevidljiva ruka, prije ili poslije i ma počeo, prerano. pogledaše. n

STAV 30/7/2021 19