Page 31 - STAV broj 399

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Još jedna bilješka iz rata
BLAGDANSKA

ČESTITKA, RUŽNA

I U NEVAKAT

Piše: “Vidi! Eno Džanića”, veli Enes. Osvrćem se i vidim stvarno Džanić,
Sadik IBRAHIMOVIĆ naš komandant bataljona. Nije se mnogo promijenio. Isti arogantni
izraz lica, gegutavi hod i spljošteni, bokserski nos napravljen takvim
za jednog Bajrama, ramazanskog ili kurbanskog, ne sjećam se baš.
Ali Džanića se dobro sjećam. Imena ne, zaboravio sam, a nije ni
šteta zaboraviti ime takvom hablećini.

vaki narod ima nekakav pogrdan puši, neko čita, neko zalegao ispod stabla i treb’o znat o svojoj vjeri, mamlaze nepisme-
nadimak. Imaju ga i Bošnjaci. Boš- drijema, pa se to hablećini Džaniću nikako ni – podviknu prozukli glas.
njake, pravoslavci i katolici ponajpri- ne sviđa, pa sve viče li – viče: “Zbor, zbor, – Šta reče?!
Sje, nazivaju balijama. Međutim, da u vrstu, brzo, brzo!” Vojska gunđa, kenjka, – Pametnom se dva puta ne ponavlja!
znaju značenje te riječi, nikad nas ne bi tako i hoće i neće, na koncu ipak hoće, ko će se s – Istupi iz stroja!
zvali. Naime, ova je riječ perzijskog porijekla takvim ahmakom naduravati; i stane vojska – Evo me, Džaniću, meni dva puta ne
i ima potpuno suprotno značenje u odnosu na u vrstu, ali lijeno, otromboljeno, pa se ni to moraš ponavljati – reče glas i iz stroja istu-
ono uvriježeno i uvredljivo. Bali (semantički Džaniću ne sviđa. pi čovječuljak, malo viši od puške koju nosi.
je srodan i oblik – bala: gore, iznad, povrh) “Mirno! Mirno, kad kažem! Na mjestu Maskirna jakna mu do koljena, pantalone tri
je opisni pridjev i znači: visok, uzdignut, do- voljno”, urla bivši poštar. puta duže i šire, naborane od čizama do ruba
stojanstven, gospodstven, dok je sufiks – ja A Bajram bio tog jednog dana kada jakne, oko vrata obmotan debeli šal, pa sve
tipični bosnizam i javlja se u brojnim riječi- smo u kasarni čekali da nas kamioni na to skupa liči na zgužvanu dronju iz koje viri
ma orijentalnog porijekla (džamija, avlija, Majevicu voze i Džanić nas postrojio Baj- sitna, prosijeda glava i grubo, izborano lice,
kapija itd.) Prema tome, kratko i jasno, lek- ram, valjda, da nam čestita. Stoji ukočeno, prerano ostarjelo od teškog rada, bijede i brige.
sema balija znači: veliki (visoki) gospodin. žmirka, glasa ne pušta, dramsku napetost – Evo mene, Džaniću, mamlaze nepisme-
Ima, međutim, ova riječ unutar bošnjačke stvara, a i uspijeva: zuri vojska u budalu, ni! I još ovo da ti kažem! Stvarno mi te je pun...
jezičke prakse još jedno, nimalo lijepo zna- meškolji se, kašljuca i čeka hoće li bila šta da ne lajem šta, pa, evo, ako si muško, hajde
čenje. Ponekad, tako, dostojanstveni i gos- progovoriti. da se pobijemo! Hoćeš li, nesorto seljačka?!
podstveni Bošnjaci balijama nazivaju one – Sretan Bajram, vojsko – dreknu konačno. – Sejo, Avdo, vodite ga i... – zausti bijesni
hinjeno udvorne i napadno srdačne likove, – Ne kaže se tako – nekakav će od duha- Džanić, ali ga čovječuljak istog trena raspali
hiperambiciozne i sveprisutne – u vjeri, poli- na prozukli glas iz vrste. pesnicom posred nosa: sasvim se jasno ču kako
tici, školstvu, kulturi, nikakvih ljudskih kva- – Nego kako – kao pomirljivo pita Dža- nosna kost kvrcnu, Džanić se sruši, a tamno-
liteta i zapanjujućeg samopouzdanja. Jednog nić, a sve unezvijereno isteže vrat i mjerka crvena krv šiknu kao iz česme. Odnesoše ga.
takvog, za slučajnog susreta s ratnim drugom odakle li je došao taj glas, pa ponavlja pita- – Ovo po pare ne valja. Rano je pala krv,
Enesom, susreo sam nedavno na ulici. “Vidi! nje ne bi li se drznik razotkrio, pa da takvog ljudi – zabrunda glas iza mojih leđa.
Eno Džanića”, veli Enes. Osvrćem se i vidim na najgore mjesto na ratištu stavi, da ga tjera Niko ništa ne reče.
stvarno Džanić, naš komandant bataljona. rovove za tenkove da kopa, da ga u pritvor – Džaniću – podviknu Enes.
Nije se mnogo promijenio. Isti arogantni na hljeb i vodu šalje. Nekadašnji poštar, pa komandant ba-
izraz lica, gegutavi hod i spljošteni, bokser- – Kaže se: Bajram šerif mubarek olsun taljona, a danas ko bi ga znao šta je i gdje je,
ski nos napravljen takvim za jednog Bajra- – opet će onaj glas, a Džanić se ceri i klima zastade i zbunjeno nas pogleda.
ma, ramazanskog ili kurbanskog, ne sjećam glavom, kao da želi reći: Aha, vidio sam te, – Sretan Bajram, mamlaze nepismeni!
se baš. Ali Džanića se dobro sjećam. Imena sad si moj, dečko. Džanić se prenu, razrogači oči, vidjelo
ne, zaboravio sam, a nije ni šteta zaboraviti – Nije ti ovo Arabija nego Bosna! I mi se, bi mu jasno ko smo, pa promrmlja nešto
ime takvom hablećini. Poštar, kažu, bio prije ovdje govorimo bosanskim, a ne arapskim u bradu, psovku vjerovatno, još jednom nas
rata, raznosio pisma i penzije po Mramoru jezikom, pa tako i naše praznike čestitamo ljutito pogleda, okrenu se i žurno ode.
i Dobrnji, pa došao rat, pa to neuko seljan- na bosanskom jeziku – odvrati Džanić, pa, Ispratili smo ga pogledom. Odgega se niz
če napokon došlo na svoje – da komanduje i vidno zadovoljan onim što je rekao, razvuče ulicu i nestade iza prvog ugla. Enes šuti. I ja.
preko tuđih leđa bojeve bije. A duša mu bilo usta u nešto nalik na osmijeh. – Nisi mu ovo trebao reći – rekoh.
komandovati. Naročito kada se skupimo u ka- Nije, bolan, Bajram praznik, nego blag- – Znam.
sarni i kamione čekamo, na ratište da idemo dan, a ni čestitka nije sasvim na arapskom, Nije nam više bilo do razgovora. Ruko-
i državu branimo. A vojska k’o vojska: neko nego na arapsko-turskom! Barem bi toliko vali smo se i razišli. n

STAV 28/10/2022 31