Page 33 - STAV broj 393

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Bilješke iz Irana
WALTER, JE LI TI

DOBRO U TEHERANU

Iskeširao je za večeru 270 dolara, a ljigavog konobara nagradio s trideset.
Trideset dolara, pouzdano to znam, dovoljno je prosječnoj iranskoj porodici
za osnovne mjesečne potrebe, a mom drugu Hasanu, uličnom obućaru,
Piše: i duže. Zarađuje dnevno, rekao mi je jednom, pet-šest stotina “tumana”
Sadik IBRAHIMOVIĆ
(nešto više od pola dolara) i time prehranjuje porodicu. Jedu, i to mi reče,
isključivo rižu, najjeftiniju, s umakom spravljenim od začinskog bilja.
Odjednom, oneraspoložih se.
avno je to bilo, prije četvrt stolje- joj je nestao u čistkama s početka Revo- raspoložen, raspričao se, zahvaljuje mi
ća, za mog boravka u Teheranu. lucije, ima trideset godina, sveučilišni je na pomoći, zadovoljan je zbog polože-
Nakon položenog završnog ispi- profesor, ima stariju sestru u Italiji, po- nog ispita, težak je teret skinuo s leđa,
Dta u školi za učenje i izučavanje sjećuje je povremeno, član je asocijacije ali, opet, nekako je sjetan, lijepo smo se,
perzijskog jezika, Walter Bergson, šved- esperantista sa sjedištem u Beču, izgovor veli, družili u toj školi, gotovo kao velika
ski diplomata, u znak zahvalnosti (pomo- joj je to za navodna studijska putovanja i i složna porodica, ali takav je život, sve-
gao sam mu da položi zahtjevan pismeni posjete sestri, želi otići iz Irana i odlazila mu dođe kraj.
ispit), poziva me na večeru. Prihvatam. je, ali uvijek se vraćala – ne može ostavi- Šutim, gledam kako promiču raskoš-
Hotel “Laleh” teheranska je verzija ti bolešljivu majku. Nije politički aktiv- ne vile, ograđene visokim bijelim zido-
“Plaze” ili “Ritza”: blještavo, raskošno na, drži se po strani, živi povučeno, bavi vima, a gledam i u Bergsona: uglađen,
zdanje, stjecište diplomata, biznismena se slikarstvom, za svoju dušu, prevodi s solventan, diplomatski reprezent boga-
i novoizrasle iranske elite, s cijenama od francuskog i engleskog djela podobnih te i moćne države, savršeno se uklapa u
kojih nesviknutog čovjeka hvata blaga evropskih pisaca, ostvaruje tako lijepe ambijent kroz koji prolazimo. Iskeširao
vrtoglavica. Bergsona poznaju svi. Oči- prihode, finansijski je neovisna, nesklona je za večeru 270 dolara, a ljigavog kono-
to, čest je gost ovdje. Ima i svoj stalno porocima, razvedena, sretno koliko znam, bara nagradio s trideset. Trideset dolara,
rezervirani stol u jednom od restorana. nema djecu i – ovo je moja procjena – že- pouzdano to znam, dovoljno je prosječnoj
Napadno ljubazni konobar odmah je tu, ljela bi ih imati. Eto, u najkraćem, toliko. iranskoj porodici za osnovne mjesečne
pridržava nam stolice i pomaže da sjed- Ima još ako te zanima!? potrebe, a mom drugu Hasanu, uličnom
nemo. Ima nečeg odvratno ljigavog u nje- – Ne, ne. Ni to mi nisi trebao reći. obućaru, i duže. Zarađuje dnevno, rekao
govom nastupu; obigrava oko nas i vrcka- Ugovor mi uskoro ističe i idem kući. Ne mi je jednom, pet-šest stotina “tumana”
vim hodom odmiče se nekoliko koraka; mogu više živjeti u ambijentu prepunom (nešto više od pola dolara) i time pre-
ne skida pogled s našeg stola niti fiksirani, restrikcija i stalne zebnje za ishod izgo- hranjuje porodicu. Jedu, i to mi reče,
izvještačeni osmijeh. Bergson ne gleda u vorene riječi, pogleda ili, čak, pokreta. isključivo rižu, najjeftiniju, s umakom
jelovnik, zna šta hoće i pokazuje sve od- To je suludo. I, povrh svega, još mi samo spravljenim od začinskog bilja. Odjed-
like prekaljenog poguzije: poručuje, na Atieh fali. nom, oneraspoložih se.
francuskom, dva meni nepoznata jela, – Zašto ne? Zar ne želiš da naslika – Walter, je li ti dobro u Teheranu?
zanovijeta, traži nekakve posebne začine, tvoj portret – zajedljiv je. – Odlično. Zašto pitaš?
uz asistiranje servilnog konobara oprezno – Krasno! Impresivno! Dakle, uvježban – Onako.
dotjeruje ukus, dok se ja, i pored njegovog si da prepisuješ i prisluškuješ istodobno?! Podozrivo me pogleda i reče:
insistiranja da poručim još nešto, zado- – Uz dužno poštovanje, onih nekoliko – Nešto nije uredu?
voljavam ribom i salatom. meni poznatih riječi koje ti je došapnula – Sve je uredu, ali zamolio bih te da sta-
Jedemo u tišini, a Bergson povreme- nisam mogao ne čuti, kao i ostali u uči- neš na prvom proširenju, dalje ću taksijem.
no vadi iz unutarnjeg džepa posrebrenu onici, bojim se. – Zašto? Odvest ću te kući.
plosku i krijepi se kratkim gutljajima. Veli, – Dobro, neka ti bude: pozvala me je – Neću odmah kući.
dobro bi mu došla čaša bijelog vina, viski danas, a, eto, i ti si to čuo, u kućnu po- – Atieh?
je pretežak za ova fina jela, ali šta se može, sjetu. Portret je, naravno, tek puka izlika. – Možda.
u Iranu je, valja mu se nekako snalaziti. – Hoćeš li otići? Zaustavlja automobil, začuđeno me
– Dopadaš se Atieh – brunda između – Nadam se da neću. gleda, pozdravljam ga, izlazim, sjedam
dva zalogaja (Atieh je profesorica u školi – Uredu. To je ipak tvoja stvar. Neće- u taksi i vozim se kući. Dakako, bio sam
koju smo pohađali, op. a.) mo više o tome. svjestan da ovakvim postupkom (ko zna
– Ne znam, nisam primijetio. Nakon večere, vozimo se njegovim šta li je pomislio o meni) nisam napravio
– Ja jesam. A i ti si, da se ne lažemo. službenim automobilom kroz prebo- ništa niti pomogao bilo kome, ali, ipak,
Možda te zanima ovo: živi s majkom, otac gati, glamurozni sjeverni Teheran. On osjećao sam se bolje, mnogo bolje. n

STAV 16/9/2022 33