Page 3 - STAV broj 195
P. 3

UVODNA RIJEČ

Amina Šećerović-Kaşli

                                                        Ratom prekinuto školovanje

                                                I MI SMO BILI
                                                 IZBJEGLICE

U maju 1995. godine s majkom sam iz rat-        bila sam i dijete kojem bi u takvom psihič-     i prvi put nacrtala crtež bez granata, vojnika,
nog Sarajeva otišla u Tursku. Bio je to već     kom stanju još teže palo ismijavanje ili od-    krvi. Bilo je sunce, more, cvijeće...
skoro kraj rata i bila sam među posljednjim     bacivanje od druge djece.                       Na dan državnog praznika ceremonija
izbjeglicama koje su došle u Tursku, pa se                                                      obilježavanja, u kojoj je učestvovao veliki
moglo reći da je i tamošnji narod trebao biti       Na moju sreću, toga nije bilo. Iako ni-     broj škola, kao i visoke zvanice, održana je
“umoran” od izbjeglica. Ostali smo dvije go-    sam znala jezik, djeca u razredu trudila su     na velikom stadionu. Na toj su ceremoniji,
dine i onda se vratili u Sarajevo.              se maksimalno da me uključe u sve svoje         od svih Turaka u razredu, odabrali mene,
                                                aktivnosti. Pomagali su mi, na dječiji na-      izbjeglicu iz Bosne, da nosim veliku tursku
    U Turskoj tada nismo imali skoro nika-      čin, da pobijedim svoje strahove i da se na-    zastavu i predvodim svoju školu. Za Turke
kva poznanstva, osim nekoliko bosanskih         viknem na novi život. Dijelili su sa mnom       koji iznimno cijene i vole svoju domovinu
porodica izbjeglih početkom rata. Brat je       svoje slatkiše, njihovi roditelji su mi slali   i “bajrak”, to je posebna čast i zadovoljstvo.
otišao u Tursku nekoliko mjeseci prije nas,     poklone, uključivali su me u svaku svoju        Umjesto da budu ljubomorni što neko od
ondje smo se našli. Babo je ostao u Saraje-     igru. Nijedan roditelj nijednom nije poka-      njih neće nositi zastavu, oni su me bodrili.
vu i morali smo se sami snalaziti. Najstariji   zao da mu je krivo ili da ga je strah što nje-  Time su, ustvari, pokazali da sam i ja jedna
brat poginuo je 1993. godine, kada je imao      govo dijete, i to bogato dijete, ide u školu    od njih, da nisam ništa drugačija.
svega 18 godina.                                s nekom tamo izbjeglicom iz ratne zemlje        Danas, kada pogledam unazad, shvatam
                                                koja nema tupavo šta ni obući osim školske      da su mi upravo te dvije godine, koje sam
    U osnovnu školu krenula sam nekako          uniforme. Bilo je djece koja su zbog mene       kao izbjeglica provela u Turskoj, pomogle
zajedno s početkom rata. Sa svojih sedam        učila pjevati Mila sura i žestoka, Bosna na     da koliko-toliko pobijedim svoje strahove
godina, umjesto tjelesnog odgoja, učila sam     zemlji krvavoj...                               prouzrokovane ratom. Ustvari, pomogao
kako bježati u podrum ako granata padne,                                                        mi je taj odnos turskog naroda, a posebno
kao i sva druga sarajevska djeca. Prva tri          Učiteljica se posebno trudila da što prije  dani provedeni u školi, jer sam baš tu pre-
razreda završila sam u ratnoj školi “Alija i    naučim turski jezik. Davala mi je zadatke,      poznala, nakon svih gubitaka u ratu, da po-
Dino”, a zatim dvije godine školovanja na-      hvalila me pred cijelim razredom kada bih       stoji i ljepši život, bez granata, te da postoje
stavila u Turskoj kao izbjeglica. Školu nisam   nešto novo naučila, na šta su djeca aplau-      dobri ljudi. U Turskoj sam prvi put, nakon
birala sama, odabrala mi ju je država. Djetetu  dirala. Za rođendan su mi poklonili lijepi,     više od tri godine provedene u ratu, osim
izbjeglom iz ratne Bosne Turska je omogu-       crveni dječiji rokovnik u koji je svako di-     noćnih mora, počela sanjati i lijepe snove.
ćila da ide u školu, i to privatnu. Školu za    jete napisalo riječi svoje podrške. Najviše     Da su kojim slučajem turski roditelji
koju su turske porodice izdvajale poprilič-     je bilo želja da se što prije okonča agresija   i njihova djeca tada kazala i pokazala da u
nu sumu novca da bi u njoj školovali svoju      na moju domovinu, pisali su koliko vole         školi ne žele izbjeglice, nekoga ko je došao
djecu. Moje školovanje plaćala je država.       Bosnu, da im je drago što sam njihova pri-      iz rata, da su se smijali kada se prepadnem
U razredu je bilo nas nekoliko izbjeglih iz     jateljica... Posebno sam voljela čas muzič-     školskog zvona i podvučem ispod klupe, da
Bosne i Hercegovine. Nismo ništa plaćali,       kog, na kojem smo svirali frulu. Kako mi        su me izdvajali jer nisam bila bogata kao
kupili su mi školsku uniformu, tašnu, knji-     je trebalo nekoliko mjeseci da počnem ra-       oni, da su me ismijavali jer sam zaboravila
ge, snosili troškove privatnog prijevoza od     zumjevati i govoriti turski jezik, učiteljici   da neke namirnice i postoje, da su bježali
kuće do škole i nazad.                          nije bilo teško da na svakom času meni po-      od mene jer možda imam neku bolest iz
                                                sebno pokazuje kako da sviram određene          rata..., sigurna sam da bi ratne traume koje
    Kada sam krenula u školu, nisam zna-        note. Do tada, vjerovatno od straha stvo-       sam nosila u sebi ostavile na mene mnogo
la turski jezik, što je dodatno otežavalo da    renog zvukom granata, snajpera i sirena,        više utjecaja i danas.
se naviknem i uklopim u novu sredinu, a         nisam mogla slušati muziku. Uz tu frulu,        A upravo se slično dešava u našoj zemlji,
najteže je bilo to što sam ionako bila istra-   ponovo sam zavoljela muziku.                    samo su sada uloge zamijenjene. Hoćemo
umirana ratnim dešavanjima, pogotovo sje-                                                       li mi znati odigrati ulogu mojih nekadaš-
ćanjem na pogibiju rahmetli brata i granati-        Na času likovnog, kada smo imali po-        njih domaćina? Možemo li usljed rata i ne-
ranjima naše porodične kuće uoči Bajrama.       sebne zadatke, poput pravljenja crteža lije-    imaštine napaćenoj djeci migranata pono-
Na bilo koji jači zvuk, misleći da je granata,  pljenjem raznih oblika makarona, izdvajala      vo vratiti vjeru i nadu u ljepšu i sigurniju
podvlačila sam se pod klupe. Bojala sam se      sam se time što nisam imala potrebni pribor.    b­ udućnost?                          n
zvona koje je označavalo kraj časa jer me je    Djeca su uvijek dijelila sa mnom ono što su
asociralo na sirenu koja najavljuje granati-    sebi donijeli, a učiteljica je posebno vrijeme
ranje. Ipak, uprkos svim ratnim traumama,       odvajala meni. Na tim časovima sam možda

                                                                                                                        amina@stav.ba

                                                                                                                        STAV 29/11/2018 3
   1   2   3   4   5   6   7   8