Page 18 - STAV broj 234

BESPUĆA INTERNETSKE ZBILJNOSTI

Hrvatski pisac Josip Mlakić

i bošnjački “turski grijeh”

posljednjem trobroju Foruma, književnog časopisa u
U izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pu-
blicirana je priča Na Vrbasu tekija Josipa Mlakića. Priča
prati fra Antu Kneževića, tek pridošlog u Petrićevce, gdje
je postavljen za župnika, u vremenu Hercegovačkog ustan-
ka (1875–1878). U borbi za svoja prava ustanici se su-
čeljavaju s domaćim muslimanskim stanovništvom, a fra
Antun nastoji sačuvati svoje stado i uputiti ga na visoke
moralne zahtjeve kršćanstva. To je temeljni narativni okvir
priče, a nevjerovatna je količina ideološke ostrašćenosti s
kojom Mlakić pripovijeda o tom nesretnom vremenu bo-
sanske historije.
Svi bosanski muslimani hrsuzi su i lopovi, ubice djece i pa-
likuće, zao i zaostao narod, koljači koji bez ikakvog razloga
ubijaju kršćane. Rečenice u kojima se ovako portretiraju
“domaći Turci”, kako ih naziva pripovjedač, izgovorene su
ne samo od likova (“Bio sam svakuda, od Makedonije, Bu-
garske, pa do Sirije. Al’ gorih Turaka od ovih vaših nema
nigdje.”) već i od naratora, u trećem licu jednine, na mnoš-
tvu mjesta gdje se opisuju zločini nad nevinim kršćanima.
Jedini muslimani, čini se, koji su predstavljeni kao pozitivne
historijske figure jesu među Bošnjacima po zlu upamćeni
Dželal-paša i Omer-paša Latas, namjesnici koji pogubiše
brojne viđenije Bošnjake. S druge strane, svi kršćani pred-
stavljeni su kao sveci, a samom fra Antunu na trenutak se
učini da to doista i jesu: “Učini mu se da te kapi ljudske
dobrote nisu niti izbliza dovoljne da ugase požar zla u ljudi-
ma, te mu se ti seljaci, pa i on sam, učine najednom poput
svetog Augustina, kojem se jedan dan na obali mora uka-
zao Isus u liku malenog dječaka koji je školjkom preljevao 19. stoljeća, a ne pisati ideološke konstrukcije koje HAZU
more u rupu koju je sam iskopao u pijesku.” prepoznaje kao umjetnička djela.
Naspram takvih svetaca ukazuju se ljudi “nakazna izgleda”, Priča Na Vrbasu tekija – eto još jedne lekseme orijentalnog
poput Hadži Imri-bega, koji svog slugu kršćanina ubije iz porijekla koja uopće ne komunicira s ostatkom teksta, iako je
čista mira, a onda naređuje svojim haramijama da ga bace u njegovom naslovu – dobar je primjer orijentalističkog dis-
u Vrbas. Kad su u pitanju zločini muslimana, oni su uvijek kursa. Takva književnost ne postavlja pitanja niti nudi nove
ničim motivirani, “iz čista mira”, rekao bi narator. Tako Mlakić spoznaje, ne ispituje granice ljudskog iskustva i jezika, već
motivaciju u priči gradi kao posljedicu dubokog moralnog se stavlja u službu ideologije. Mlakićevo pisanje može se či-
sunovrata jednog kolektiva, “domaćih Turaka”, u čijem nemi- tati i kao književna legitimacija izjava predsjednice Hrvatske
losrdnom susjedstvu pokušava opstati i fra Antun Knežević. Kolinde Grabar Kitarović o Bošnjacima i Bosni i Hercegovi-
Očita je Mlakićeva temeljna neupućenost u svijet koji opi- ni. I ne samo književna već i naučna, jer iza Mlakića u ovom
suje. Pisac ne poznaje činjenice o svijetu koji koristi kao slučaju stoji HAZU. Ipak, Mlakić ide i korak dalje te se vraća
okvir svoje fabule, što je znak lijenog, neodgovornog autora, diskursu karakterističnom za devedesete godine prošlog sto-
naročito danas, kada su ovakve informacije dostupne čak i ljeća, pa Bošnjake naziva Turcima, identificirajući religijskog
na internetu. Primjera ima mnoštvo, a naredni može ilustri- i imperijalnog Drugog i, po uzoru na srpske učitelje iz deve-
rati Mlakićevu neupućenost u svijet koji opisuje: “Paša mu desetih, svaljujući historijsku “krivicu” za prisustvo Osmanlija
je spremno napisao ferman, a Pfanner ga je, prije nego što na Balkanu na pleća Bošnjaka.
su se oprostili, srdačno i prijateljski, kao stari znanac, po- Eto, s takvom se pričom otvara novi trobroj Foruma u izdanju
zvao da jednom posjeti samostan...”, piše Mlakić. Međutim, SANU... Pardon, HAZU. Ako je autoru cilj bio da uskoči u
fermani su sultanske naredbe i njih su izdavali isključivo novotuđmanovski vlak orijentalističkog svođenja Bošnjaka na
sultani. Paša je mogao izdati samo bujruldiju. muslimanstvo – jer ono danas ima sigurnosne implikacije na
Ako je autor mislio da će gomilanjem turcizama i leksema globalnoj razini – onda mu sigurno zasad dobro ide. Ako je
karakterističnih za bosanski jezik s kraja 19. stoljeća vjerno htio intertekstualnim poigravanjem iskoristiti Andrićev svijet,
dočarati svijet koji opisuje, onda je mogao naprosto pra- onda je Andrića u maniru njegovih sanuovskih obožavatelja
viti rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika s kraja sveo tek na ideološku alatku. /H. R./

18 29/8/2019 STAV