Page 25 - STAV broj 329

KRIVO SRASTANJE

Između dviju molitvi

PONIŽENI SMO ONOLIKO

KOLIKO TO DOPUSTIMO

No, nažalost, taj beskrajno ugodni proplamsaj božanske milosti,
kako rekoh, trajao bi kratko i, nakon što bi iščezao, naglo kao što
se i javljao, ostajao bih zatečen, začuđen, uznemiren, suočen s
istim onim zebnjama i brigama koje su mi se do maločas činile
Piše: djetinjastim, beznačajnim čak.
Sadik IBRAHIMOVIĆ

ijeli dan, pješke, pržen vrelim naglo kao što se i javljao, ostajao bih za- – Ne, sve si mi rekao. Htio sam te pi-
suncem, bavio sam se prozaič- tečen, začuđen, uznemiren, suočen s istim tati, a prekinuo si me, treba li ti nešto?
nim obavezama, onim koje se onim zebnjama i brigama koje su mi se, – Ništa, hvala ti. I navrati, dugo te
Codložiti ne mogu. Prenaporno, do maločas, činile djetinjastim, bezna- nije bilo.
ali uspio sam. Kasno je popodne. Kući čajnim čak. – Hoću. Sutra ili prekosutra, a, u
dolazim umoran, smožden, mokar od U tim trenucima javljala bi se snaž- međuvremenu, pazi da te neko usput
znoja. Tuširam se. Osjetih da sam bolje. na i nimalo prijatna primisao kako ipak ne izvara.
Sad mi se pila kahva, ali vrijeme za po- primam onoliko koliko dajem, da je po- – Zezaj, zezaj... Hajde, sad, hajde,
podnevnu molitvu bilo je na izmaku i trebno, na svaki način, davati više, mnogo neka ti je sa srećom!
valjalo je zahvaliti se Bogu onako kako više, da je, u konačnici, moje samo ono Malo potom, ovog puta na kućnim
treba, kako pristoji. Međutim, nije bilo što dajem, od srca, bez ikakvog interesa vratima, ponovo se oglasi zvono. Otva-
baš tako. Tromo, bezvoljno, tek s osjeća- i očekivanja, a ishod... Pa kakav bi i mo- ram. Komšija E. Pozdravlja me, ali ne-
njem odgovornosti prema obavezi koju gao biti nego dobar, jako dobar. Ili barem kako kiselkasto, nasilu.
moram ispuniti (doduše, ne moram, niko želim vjerovati u to. – Bujrum, komšija, bujrum!
me ne tjera, to je moj izbor), digao sam Ispijam ostatak hladnjikave kahve i – Smetam li?
se, obavio potrebne predradnje i doslov- liježem, premda je nevakat za spavanje. – Ni govora. Izvoli, uđi, drago mi je
no odradio ili, slikovitije, izgimnasticirao Prenula me je iz polusna zvonjava tele- da si došao.
popodnevnu molitvu. fona. Javlja se moj sin. – Smijem li zapaliti?
Poslije, pijući kahvu, razmišljao sam – Kako si, baba? – Naravno.
o smislenosti molitve bez prisustva srca. – Dobro, sine, dobro... Ti? Šutimo. E. štikla jednu na drugu,
Kome je potrebna takva do krajnosti obe- – Onako... nisam baš nešto... Htio zagledan kroz širom otvoren prozor u
zličena molitva? Bogu? Ne. Meni? Tako- sam te... kuću, njegovu kuću, iz koje je, očito,
đer ne. Pa kome? – Čekaj, čekaj! Šta je sad? Opet nakratko pobjegao.
Istina, tješio sam se ili varakao samog problemi s poslom? – Blago tebi – reče.
sebe, takva stanja, srećom, nisu odveć če- – Da. – Na čemu?
sta. Tako, i dalje se hrabrim, tokom moli- – Kakvi? – Možeš pušiti gdje hoćeš i kad hoćeš,
tve ili van nje, ali redovito nenadano, bez – Puno radim, a prekovremene sate mi a meni je moja N., osim u kući, zabranila
ikakve najave, nerijetko me zna preplaviti ne plaćaju niti im napamet pada. pušenje i u avliji. Možeš misliti?!
osjećanje intenzivne nutarnje ugode i tad – Ako je tako, fino se spakiraj i idi on- – N. je dobra žena, sva na svom mjestu,
bi, u tim kratkim, iluminirajućim trenu- dje gdje će ti biti plaćeni i redovni i pre- pa prestani činiti ono što joj smeta i sve
cima, moje brige i zebnje blijedjele, biva- kovremeni radni sati, dakle, idi, i to čim će biti dobro – rekoh preko volje, pomalo
le u meni, naglo ohrabrenom i rastereće- prije, u posložen, humaniziran ambijent, iziritiran njegovom uvijek istom pričom.
nom, razvodnjene, relativizirane, štaviše, daleko od robovlasnika i žabokrečine u – Lahko je to reći, lahko... Odoh sad!
ništavne u usporedbi sa stanjem i osjeća- kojoj jesmo. N. ne zna gdje sam, pa...
njem darovanog mi i ko bi sad znao čime – Radim na tome, ali nije to baš tako – Ako već moraš...
zavrijeđenog duševnog spokoja. jednostavno. Ispratih ga. Pozdravismo se. Zaklju-
No, nažalost, taj beskrajno ugodni – Znam da nije, ali zapamti, dobro čah vrata. Vratih se u dnevnu sobu i, dok
proplamsaj božanske milosti, kako rekoh, zapamti: ponižen si tačno onoliko koli- mi je još uvijek sve friško u glavi, počeh
trajao bi kratko i, nakon što bi iščezao, ko to dopustiš. Trebam li još nešto reći? pisati ove redove. n

STAV 25/6/2021 25