Page 90 - STAV broj 403 - 404

KULTURA

ne vide se jer je jak kontrast i drugačija je
ekspozicija. Uglavnom sam za potrebe filma
ustupio skenove negativa onih fotografija na-
pravljenih uz blic, dok su ove druge ostale
netaknute. Tek sada, kada smo dogovarali
izložbu, sjeo sam i malo detaljnije pročačkao
materijal. Kako sam se zadubljivao, svaka je
bila bolja od bolje. Ovo je prvi put da biva-
ju izložene fotografije koje sam napravio u
zimu prije 28 godina. Samo sam, ako se ne
varam, dvije ili tri fotografije iz ovog albuma
napravio sam za izložbu u Švicarskoj koja
je u svom tematskom središtu imala roken-
rol u ratu”, pojašnjava Milomir Kovačević.
Strašni govori da se uopće se sjeća kako
je došao do informacije da će Bruce Dickin-
son svirati u Sarajevu. Kroz smijeh govori
da ga je vjerovatno neko samo pokupio s uli-
ce i doveo u salu BKC-a.
“Ja sam tek stigao na nastup Siktera. Me-
primjer navodi, očekivano, Sarajevo Film pomislim da je čak bilo lakše organizirati
Festival, utemeljen 1995. godine, pri samom izložbu u ratu nego danas jer je sve bilo đutim, kada je izašao Bruce Dickinson, na-
stao je opći metež. To se može vidjeti upravo
koncu opsade Sarajeva, koji svake godine u jednostavnije, ljudi su bili spremniji da
augustu postaje centar filmske Evrope. In- pomognu. Ljudi su također znali cijeni- na fotografijama.”
Pariz je kolijevka umjetnosti i Milomir
teresantno, fotografije Brucea Dickinsona u ti sve one koji su imali snage u ratu bilo
BKC-u 1994. godine, zajedno s članovima šta raditi. Tada organizirati laboratoriju, Kovačević Strašni ima tu čast da u ovom
gradu provodi najveći dio svoga vremena.
njegovog pratećeg benda, Milomir Kovače- doći do nekog izvora struje, ići svaki dan
vić Strašni napravio je istim fotoaparatom na vodu, nije bilo baš jednostavno”, priča Kako nam priča, Sarajevo i grad svjetlosti
naprosto “nisu ista priča”, tako da je bio
koji i danas koristi. nam Kovačević.
“I dalje sam na filmu. Na samom po- prinuđen neke svoje rutine iz glavnog gra-
četku rata imali smo štekove filmova za SARAJEVO I PARIZ NISU ISTA PRIČA da naše države prilagoditi svojoj pariškoj
fotoaparate, a kasnije smo se snalazili kako Na samom početku Strašni govori da svakodnevicu.
“Tamo su mi interesantni svjetlost Pa-
smo znali i umjeli. Ja sam u svom posjedu je imao samo kontaktne kopije materijala s
imao dosta fotografija koje sam mijenjao koncerta Brucea Dickinsona, a ne fotografije. riza, tamošnji glamur, ali i pariške kafanice,
okupljališta u kojima sam fotografirao ljude
za filmove, uzeli smo zalihe iz našeg fo- Nakon dugo godina prva osoba koja je poka-
tografskog kluba CEDUS, na crnom trži- zala interes za ovom fotografskom građom koje znam. Drugačiji je sistem rada u odnosu
na Sarajevo. Ondje radim u laboratoriji da-
štu također smo kupovali, a znali smo se Sarajlije s mjestom prebivališta u Parizu bio
‘grebati’ i od stranih novinara. Uglavnom, je Jasenko Pašić, glumac Sarajevskog ratnog nju, a u Sarajevu noću. Tamo noću izlazim,
a ovdje sam izlazio danju. Kada čovjek ode
sve je bila improvizacija, puko snalaženje. teatra i idejni tvorac dokumentarnog filma
I, što je najfascinantnije, nije bilo toliko Scream for Me Sarajevo, koji ga je nazvao i negdje daleko od svoje kuće, mora se prila-
goditi. U Francuskoj sam sklopio nova po-
problema i kuknjave kao danas. Jedno- pitao kako može doći do ovih crno-bijelih
stavno, ako smo imali određeni problem, uspomena iz BKC-a. znanstva i lijepa prijateljstva, pronašao svoju
ekipu i svoja mjesta, tako da sam uspio na-
imali smo uz sebe porodicu i prijatelje koji “Ja sam imao samo kontaktne kopijice
će ti maksimalno pomoći da taj problem na jednom listu, uopće nisam imao izrađene praviti svoje Sarajevo u Parizu. Što se tiče
posla, i u Sarajevu i Parizu pravim izložbe,
prevladaš. Ja sam u tom periodu organizi- fotografije. One koje su napravljene uz blic
rao i nekih pet ili šest izložbica. Ponekad se vide, a one koje su uškljocane bez blica samo što su ovdje usko vezane za našu pri-
ču, kako historijsku, tako i sadašnju. Poseb-
no volim izlagati fotografije iz tog perioda
od 1992. do 1995. godine. Na nekim mo-
jim fotografijama pronađu se i borci i onda
budu pravo sretni, bude im puno srce. Če-
sto se osjećaju zapostavljenim, a za sreću im
bude dovoljna samo jedna mala fotografija.
U Parizu, opet, u tim kafanicama su ljudi
s kojima stalno sjedim i, kako rekoh, njih
fotografiram. Onda i njihove portrete znam
izlagati”, objašnjava nam sličnosti i razlike
života u Sarajevu i Parizu.
Milomir Kovačević Strašni na kraju veli
da ima mali milion projekata u planu, ali da
danas svi muku muče s hroničnim manjkom
vremena. Uz to sve, ističe da je u ovom tre-
nutku poskupo baviti se analognom foto-
grafijom. No uspio je pomalo samozatajno
reći da još ima fotografskog materijala iz
rata, koji je, kako kaže, samo načeo. n

90 25/11/2022 STAV