Page 17 - STAV broj 219

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (28)

KIČICA Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta

1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne
teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne
narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog
“narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i
njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali”
punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem),
da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim
zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu
da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici
Piše: već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo
Abdulah SIDRAN zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

– Nemoj da bi završio pisaniju u Oslo- često odlazio po filmskome festivalskome pisac mu poznao rukopis. Ništa Ibrahim-
bođenju a da ne napišeš onu priču o Kičici, poslu. Fino pričali, zdravili se i akšamlučili. pašić, ništa Mirza, nego – Kičica. Premje-
što si nam je pričao u Zenici – u telefon Maloga Slavka Bumbu (sušila mu se štali Kičicu u snajperiste – neće. U voj-
mi veli Behudin Hozo Kadaif, snimatelj jedna ruka, lijeva), nakon toga podsta- nu saobraćajnu policiju – neće. Šta hoće?
RTV BiH. Nazvao da se pozdravimo, on narskog doba, pisac nije sretao, nikada Hoće s vojskom. Pozvao i odveo, zatim
sutra ponovo ide na slobodne teritorije, više. Samo je 1991. godine, u Politici pro- Mirza pisca i druga mu Marka Vešovića,
ne može u telefon kazati s kime izlazi iz čitao vijest o pogibiji srpskog dobrovolj- na Otes. Novembar 1992. Proveli noć uz
Sarajeva. Sretno, jarane!, rekoh Kadaifu, ca iz Trebinja, Slavka Bumbe, u borbama šah i rakiju. Ujutro, obilazili linije, sve
pa ostadoh sam pred golemim pitanjem: oko Dubrovnika. Dugo je pisac s Mirzom tvrdo, sigurno, nema da brineš. Radosna
kako u dvije-tri stranice složiti priču koja pričao o toj smrti: zašto je na Dubrovnik vojska što vidi pisce, radostan narod da je
se zbivala punih dvadeset godina, a kraj jurišalo trebinjsko seljače koje je u istom neki civil iz grada do Otesa stigao. (Jedan
joj se i ne sluti? tom Dubrovniku imalo, na samome Stra- od braće Brajlovića, čuvenih mesara, tu-
U Mišćinoj mahali, 1972. godine, kod dunu, dva lokala, dućan i atelje? Koja je rao piscu u ruke – živu kokoš, da nosi u
trgovca Hasana Šalje, u prizemnoj sobi, sta- to umobolna misao, kakav je to pokvareni Sarajevo, gladnoj kući. Pisca bi sramota,
nuju tri podstanara, tri dječaka, tri učenika mehanizam duše? šta će narod kazat, išo na Otes da donese
Škole za primijenjenu umjetnost. Mirza Aprila ‘92. ispala četnicima granata na kokoš, odbio lahko i s merakom. Drugi
Ibrahimpašić iz Zenice, Blagoje Dimić iz krov Mirzine podstanarske sobice, negdje put, Sejo Brajloviću! Bit će, ako Bog da,
Vrnjačke Banje, Slavko Bumba iz Trebinja. na Vratniku. Mirza uzeo sina za ruku, od- i dana i kokošaka!)
U gornjoj sobi stanuje mladi književnik, veo u Zenicu, sa svojom Enisom se vratio Petnaest dana poslije – pao Otes. Stoti-
trgovčev zet, žena mu i dvogodišnja šćer. u Sarajevo i – uzeo pušku. Poljine, Azići, ne poginulih i ubijenih. Je li preživio Kiči-
(Često će šćer ostati kod podstanara, na ču- Stup, Otes... Bacio naočale s teškim cvike- ca? Što se ne javlja? Ponosio se pisac njime
vanju, i iz tog su vremena sačuvani lijepi rima, da mu u borbi ne smetaju, turio soči- kao da mu je sin rođeni, pa mu sad briga
portreti djevojčice koja spava.) va, da u četnike ne puca naslijepo. za najrođenijim. Javio se, živ i zdrav. Ima
Podstanara Mirzu pisac je sretao često, Donio piscu jednom, spočetka rata, u strašnu priču, neka stoji, za drugu priliku.
svih dvadeset godina, čudio se njegovoj snajperskom stanu nađen dnevnik mla- U Zenici, kazuje pisac Mirzinim rodi-
svojeglavosti, gotovo patološkoj potrebi dog četnika. Ko ne vidi, ne bi vjerovao teljima da imaju sina – junaka. Mirzin sin,
da kroz život ide i probleme rješava bez da dječak od 12 godina počinje intimni ne bi ga ni poznao, čita pjesmicu, kada će
tuđe (tj. roditeljske i prijateljske) pomo- dnevnik rečenicom: “Pišem ovaj dnev- tata doći iz rata... Majka Nura krije suze,
ći, pa makar i – glavom kroza zid. (Malo nik ćirilicom jer sam Srbin. Mi Srbi smo od ljudi i od kamere.
mu bila Likovna akademija, pa završio i u ove krajeve doselili prije 1.200 godina iz Hoće da skonča 1993. godina. Mirza
Filozofski fakultet, filozofiju. Otac mu SSSR-a.” Nema u “dnevniku” mladog čet- više ne dolazi kod pisca. Treći mjesec kako
jedared – da mu se nađe novac kad izi- nika za Bošnjake (muslimane) drugog ter- ga nema. Naiđe Enisa, ispod prozora, kaže
đe iz vojske – namjestio dobar posao: da mina nego – balije, ime “Hrvati” ima samo da je sve u redu, i tako to. Ali zašto Kiči-
uradi petnaest portreta tadašnjih važnih oblik “ustaše”, Slovenci su “bečki konju- ca više ne dolazi kod svog starog, starijeg
političara. Mirza uradio, pa pocijepao, sve šari”, ono tamo je “pokvarena Amerika” druga? Zato što je čuo da je pisac išao kod
do jednog: Latio se konobarskog posla, i “Četvrti rajh”... U dvije debele školske Talijana, Mustafe Hajrulahovića Talijana,
za šankom, u “Bosni”, na ćošku Jelićeve teke “dnevnika” ni jednom nije spome- da Kičicu preporuči za važnu armijsku
i Titove ulice. Poslije, radio kino-panoe, nuta riječ ljubav, zaljubljenost, simpatija, kancelarijsku službu.
Sarajevom se nije moglo proći od njego- igra... (Možda bi neke naše novine trebale Ne zamjera pisac, i nema rašta da se ljuti.
vih golemih reklamnih panoa za filmo- u nastavcima objaviti taj dokazni materijal Šta je drugo mogao i očekivati od Mirze
ve koji igraju. Svašta radio, i sve pošteno stravične indoktrinacije?!) Ibrahimpašića, Fićinog sina? Šta je drugo
i temeljito.) U bosanskoj vojsci niko ne zna Mirzi- i mogao očekivati od uzornog bosanskog
Onoga Blagoja Dimića pisac je sretao no ime. Svi kažu: Kičica. Ofarbao Mirza vojnika kojemu saborci ne znaju ni ime,
mnogo kasnije, u Vrnjačkoj Banji, kamo je prve nađene, od JNA otete transportere, nego ga zovu kratko i jasno: Kičica? n

STAV 16/5/2019 17TAV 16/5/2019 17
S