Page 79 - STAV 64 26.05.2016

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Bilješke iz Irana (4)

ŽIVOT TI VRIJEDI ONOLIKO

KOLIKO JEZIKA GOVORIŠ

“Ovaj je sigurno Amerikanac”, reče jedan. “I Amerikanac i špijun”, reče
drugi. “Otkud znaš? Možda je diplomata”, opet će prvi. “Ali u Iranu
nema američkih diplomata”, zbunjen je drugi. “Onda je Englez, a to ti
Piše: je isto”, ne da se zbuniti prvi. “Pa, šta ćemo”, pita drugi. “Kao i obično.
Sadik IBRAHIMOVIĆ
Kada izađe, priđi mu i zatraži vatre da zapališ cigaretu. Ja ću ga oboriti
s leđa. Novčanik mu je u posljednjem desnom džepu”

ozim se uskom, krivudavom ce- Rekoh, vozim se krivudavim putelj- Bilo je jasno da danas nikoga neću naći,
stom uz masiv Elburs. Zaustav- kom, ne zastajkujem, ne smijem više da sam glupavo protraćio jedini slobodan
ljam automobil na rijetkim za- dangubiti, valja mi čim prije naći to selo, dan u sedmici, da nemam pojma kako ću
Vravnima, tražim najbolje mjesto bojim se, mrak će me uhvatiti, izdat će se iz ove pustare spustiti u Teheran, a više
s kojeg bih mogao u cijelosti obuhvatiti me, ne daj mi Bože, iznajmljeni Renault, me od dva sata vožnje čeka.
pogledom džinovski grad pod sobom, pre- jedva i u prvoj brzini izvlači sve strmije Ipak, spustio sam se niz Elburs začu-
dahnuti malo, provjetriti glavu i nadisati uspone, zaglavit ću, jadan, usred ovih đujuće brzo i lahko. Gladan sam i zaustav-
se zraka oštrog kao nož. Ali, nema takvog kamenčura, usred ničega ustvari. Nisam ljam auto na Tadžrišu, pred lijepim i tihim
mjesta. Sve što vidim krajičci su sjevernog od Dar Banda živog roba vidio, a vozim restoranom kojeg sam otkrio prije nekoliko
dijela grada koji u sudaru s tvrdim i stre- se, evo, skoro dva sata. Valja mi naći selo mjeseci. Konobar me prepoznao, ljubazno
lovitim gorjem nema kuda dalje. Ostalo, Sevr, a neka mi je dragi Bog na pomoći mi se obratio na engleskom, a i ja sam na
a toga je mnogo, ne da se vidjeti – prekri- ako znam šta me je spopalo da ga uopće engleskom poručio večeru. Za susjednim
veno je žućkasto-smeđom magluštinom, i tražim. Aha, evo ga! Nije Sevr, ali jeste stolom sjedila su dva mladića i kao neza-
statičnom i neprozirnom. Petnaest mili- Darakah. Dobro je, tu smo. interesirano gledali u masu koja se valja-
ona duša, vele, skamarilo se tu, na dijelu “Prije Sevra ima selo Darakah. Ima, la ulicom. “Ovaj je sigurno Amerikanac”,
prostranog i u povijesti čuvenog iranskog vidjet ćeš, veliki bunar u središtu sela, pa reče jedan. “I Amerikanac i špijun”, reče
žutog platoa, gdje je, opet vele, a ja im vje- pitaj bilo koga za allame Azara, svi ga zna- drugi. “Otkud znaš? Možda je diplomata”,
rujem i znam, voda dobra i slatka, a klima ju, a napij se i vode s bunara, nema, kažu, opet će prvi. “Ali u Iranu nema američkih
ugodna, ni pustinjska ni kontinentalna, bolje na toj strani Elbursa, a dobra je i za diplomata”, zbunjen je drugi. “Onda je En-
nego, onako, pitoma, blaga, baš kakva i tre- one stvari... Znaš, ono, kada muškarac poč- glez, a to ti je isto”, ne da se zbuniti prvi.
ba biti u glavnom gradu zemlje Arijevaca. ne posustajati, pa ovaj... Eto, tako! Dakle, “Pa, šta ćemo”, pita drugi. “Kao i obično.
Znao je to i perzijski vladar Aga Mu- kada prođeš kroz Darakah, do Sevra nemaš Kada izađe, priđi mu i zatraži vatre da za-
hamed Qadžar, pa je 1786. godine iz vrelog ni deset minuta”, davao mi je prije polaska pališ cigaretu. Ja ću ga oboriti s leđa. Nov-
Isfahana prijestolnicu prenio u pitomi Te- naputke čajdžija Sejid i prišapnuo da mu čanik mu je u posljednjem desnom džepu.
heran, tada gradić nadomak starog grada ako uzmognem donesem koji litar vode s U redu?!” “U redu”, reče drugi i nervozno
Reya. I sve bi potaman. Elburs je kuhljao “muškog izvora”. provuče prstima kroz kosu.
iz svoje utrobe obilje dobre i slatke vode, Zaustavljam automobil i prilazim po- Nije mi bilo do tuče. Policija je posvu-
vrtoglavim visovima štitio podgorinu od gurenom starcu koji pokraj izvora napaja da. Mene bi sklepali, a kokošari koji su na-
prodora ledenog zraka i ciče zime s Kaspij- mršave koze. mjerili napasti me i opljačkati zasigurno
skog mora i južnoruskih stepa te se Teheran “Selam alejkum!” “Alejkumu selam! bi brzo šmugnuli. Stoga, pozvao sam ko-
brzo i snažno razvijao progutavši i drevni Kojim dobrom, hadži?” “Idem u Sevr po- nobara, pohvalio, na perzijskom naravno,
grad Rey, koji mu je postao predgrađem. sjetiti allame Azara. Jesam li na dobrom jelo koje sam poručio i živo se počeo ras-
Sela u planini nisu se mijenjala. Skro- putu?” “Jesi, jesi! Idi pravo, ne skreći nig- pitivati za rezultate nogometnih utakmica
mne, jednostavne kamene kućice, najviše dje, ondje si za deset minuta! Njegova je tog dana odigranih u iranskom prvenstvu.
dvadesetak njih, čine selo kroz koje vodi kuća odmah na početku sela!” Dvije minute poslije, svjesni da su prova-
uski sokak, a zatim kaldrmisani put do na- Brzo sam pronašao kuću, ali ne i Azara. ljeni, kokošari su nečujno isklizali iz re-
rednog ništa većeg i drukčijeg sela smješte- Nigdje nikoga. Odlučio sam sačekati. Sat storana. Zatražio sam račun i zahvalio se
nog na nekoj čuki, malom platou ili, još če- i po kasnije, izbrojao sam šest opušaka is- konobaru usred njegove vehementne de-
šće, polukružnoj prosjeklini zaklonjenoj od pod nogu, otprilike duplo više zvijezda na skripcije nekakvog gola s nekakve utakmi-
snažnih vjetrova, ali i sunca koje pripekne tamnoplavom nebu. Bojažljivo sam gledao ce. Pogledao me osupnuto, uzeo novac, a
nad takvom naseobinom tek oko podneva, kako se sumrak poput crnog plašta navlači zatim, poput uvrijeđenog djeteta, žurno
a nestaje u ranim poslijepodnevnim satima. nad kamene gromade koje natkriljuju selo. zagrabio preko restoranske sale. n

STAV 26/5/2016 79