Page 3 - STAV 66 09.06.2016

UMJESTO UVODNE RIJEČI: RAMAZANSKA INVOKACIJA VELIKOG SRPSKOG PISCA

Filip Mursel Begović

Zaboravljeni Branislav Nušić

PROSTRANO JE NEBO,

POD KOJIM PRAVEDNI

ALLAHU KLANJAJU

JOVU ILIJĆU koji je temeljito istražio islam i koji je bora- vjerovatno nastale (ili su završene) u Serezu,
Babo! vio s muslimanima. Začuđujuće jeste to da Grčkoj i Makedoniji.
Prostrano je nebo, pod kojim pravedni Nušić u nekim pričama piše iz pozicije mu- Protagonisti Nušićevih pripovijetki nisu
Allahu klanjaju; golemo je carstvo, što ga je slimana (drsko bi bilo reći da je time istom Turci, zapravo, Nušić ih ni jednom prigodom
Allah Padišahu podijelio. Sedam mora dršću postao i muslimanski pisac) koji pokazuje u tekstu tako ne označuje, već su to Bošnjaci
pod njegovim nogama; sedamdeset i sedam nevjerovatnu količinu ljubavi prema onome i Arnauti (Albanci) koji su u to doba nasta-
milneta robuju mu a sedam stotina sedam- što opisuje. Možda je upravo zato današnja njivali ta područja i kao muhadžiri. Nušić
deset i sedam gradova okitili su mu carstvo srpska i nekadašnja jugoslavenska književna će u pripovijetkama uspjelo upotrebljavati
i, preko toga još, Stambol legao na dva mora historiografija zanemarila Nušićeve Rama- tadašnji govor muslimanske čaršije, tj. po-
i na dva svijeta. zanske večeri te su one gotovo devedeset go- kušat će ga imitirati, a jaki upliv turcizama
Pa u tako prostranome carstvu, imati i dina nakon izdanja i dalje gotovo nepoznate s refleksijama ijekavskog i ekavskog govora
gorostasnijeh planina i čarobnijeh jezera; srpskoj javnosti. Jednostavno nije znala kako tvorit će zanimljivu vrstu jezične miksacije
mudrijeh derviša i lijepijeh žena; blistavijeh se prema njima odnositi, nije muslimane zna- koja, osim arhaizama, neće bosti uho čitaocu.
šedrvana i hladovitijeh teferiča; mirisnijeh la promatrati Nušićevim očima, plašeći se, Bit će da je Nušić želio naći neki zajed-
bahča i tijesnijeh sokaka; visokijeh minare- pritom, da će njihovim isticanjem umanjiti nički jezik, pomiriti i pobratimiti dvije kul-
ta i niskijeh toronja; tajanstvenijeh harema značaj svome stožernom nacionalnom piscu. ture i vjere, dvije civilizacijske vrednote. To
i toplijeh hamama; šarenijeh nargila i srmali Ljubav prema muslimanima i ushit svi- će se razotkriti kroz jedan lik iz pripovijetki
altipatlaka; ćetene halve i rumenijeh porto- me islamskim može se ponajbolje iščitati iz koji osjeća postojanje “dva srca i jedne vje-
kala; masnijeh pilava i modrijeh maslina. I pisma na početku knjige koje je, kao posve- re”. Nije li to i suštinska poruka islama – o
već što ti nema, i zenđina i fukare i bijesna tu, uputio prijatelju i pjesniku Jovi Iliću, ocu Jednom i Jedincatom Bogu kojega obožavaju
i pokorna i rzlija i r’suza i insana od svake pjesnika Vojislava Ilića, čiji je dom bio sje- mnoga srca i mnoge vjere i Koji je Nedje-
ruke i od svakojaka adeta i dina. cište tadašnjeg književnog Beograda, a koje ljiv. Na našim južnoslavenskim prostorima,
E, na pod tako širokijem krovom, kao što smo objavili u uvodnom dijelu ovoga tek- kako nekad tako i u današnje vrijeme, ova je
je Padišin, gdje se sav taj insan komeša; gdje sta. Ako je Nušić štogod i krivo protumačio ideja jedino moguća i održiva. Svi oni koji
se sve te slike viđaju i priviđaju, što ti se nije u svojim pripovijetkama, a tiče se islamske su zagovarali suprotno – jednu naciju s više
desilo i što ti se neće desiti, i ono što je pisano kulture življenja i vjerskih pravila, onda je vjera ili jednu naciju s jednom vjerom (na
i ono, Allaha mi, što nigdje pisano nije bilo. to, duboko smo uvjereni, iz neznanja, a ne uskratu drugih) – nisu opstali te su njihove
Ako sam što i zabilježio, nijesam sve još, zbog zle namjere. ideološke zamisli urodile krvoprolićem. Nu-
a i ovoliko što sam mogao i umio, u tebe sam, Književni povjesničar Jovan Deretić šić je, stoga, u svojim Ramazanskim večerima
babo, knjigu izučio, na za to tebi neka je ova ustvrdio je da je druga zbirka Nušićevih revolucionaran i uzoran, barem kada je ri-
knjiga i namijenjena. pripovijetki napisana za njegovog boravka ječ o interkulturalnom dijalogu onih koji su
Halali, babo! u Turskoj (1898) te je “ipak više plod lektire uvriježeno vjerski i etnički suprotstavljeni.
U Seru, 1898. godine nego neposrednog iskustva”. Ova konstatacija Koliko je identiteta u sebi nosio Nušić, uz
Nušić. historičara književnosti rodom iz Trebinja, to što je neosporno srpski nacionalni pisac,
dakle, onog koji je morao imati neposredno to samo on zna. To što je po Deretiću bio
U Ramazanskim večerima, napisane 1898. iskustvo muslimanske čaršije, ne treba čudi- grčkog porijekla (neki tvrde cincarskog ili
godine, a objavljene 1922. godine u Beogradu, ti s obzirom na srpsku nevoljkost da se bavi grčko-cincarskog) te je svoje pravo obitelj-
drugoj zbirci pripovijetki Branislava Nušića, Nušićevim ramazanskim fascinacijama. Nu- sko ime promijenio, govori samo u njegov
najznamenitijeg srpskog komediografa epo- šić jeste pisao iz neposrednog iskustva, danas prilog. Nije nipošto usamljen primjer inter-
he realizma, nema ni natruhe mržnje prema bismo rekli u najboljem duhu interkultural- kulturalnog i međuidentitarnog prožimanja
muslimanima i islamu, nema ciničnog pod- nog književnog i međuljudskog dijaloga. Na- u južnoslavenskim književnostima, a za nas
metanja, nema zle krvi na koju smo navikli pisao ih je za vrijeme svojeg diplomatskog predstavlja dragog gosta koji je prijateljski
kada govorimo o previranjima na južnosla- služenja u Bitolju, Serezu, Solunu, Skoplju i s ljubavlju opisivao atmosferu našeg “naj-
venskim prostorima. Štaviše, Nušić je dobro- i Prištini, u kojima je proveo preko deset dražeg gosta” – ramazana.
namjeran i ne piše iz pozicije stranca koji se godina, intenzivno se družeći s muslimani-
našao u tuđoj kulturi. Piše iz pozicije onoga ma. Iz posvete saznajemo da su pripovijetke Filip Mursel Begović
urednik@stav.ba

STAV 9/6/2016 3