Page 17 - STAV broj 419

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Povratak u osamdesete

NA ŠTA SE SVE

NATRAPA U DUGOJ,

BESANOJ NOĆI

Piše: Ostavljam tekst. Nemam ni volje ni snage razbijati glavu
Sadik IBRAHIMOVIĆ
bezvezarijama, pa ustajem i posežem za jednim od primjeraka
izvjesnog kratkoživućeg sedmičnika, časopisa za koji sam povremeno
pisao u isto vrijeme kada je nastajao moj prvi i, dalo se vidjeti iz
citiranog fragmenta, iznimno neuspjeli romaneskni prvijenac.

onoć je odavno prošla. Sijeva mi to vrijeme) i politiku (sve do danas) bilo dnevničko-hroničarska struktura, umišljao
u leđima. Ne mogu zaspati, pa, je krajnje površno. Čemu onda ovaj infan- sam tada, evidentno mijenjala, evoluirala
ushodan od muke po kući, vadim tilno rezignirani zapis? Ne znam. i počinjala poprimati konture višeslojnog
Piz oveće kartonske kutije prvi i Ostavljam tekst. Nemam ni volje ni književnog teksta.
(srećom) nikad dovršeni roman, pisan ru- snage razbijati glavu bezvezarijama, pa Tada bih se dizao i žurio kući. I pisao
kom (pisaću mašinu nisam imao), čitkim, ustajem i posežem za jednim od primje- bezvezarije koje će me mnogo godina ka-
lijepo oblikovanim slovima. raka izvjesnog kratkoživućeg sedmični- snije nasmijati u gluho doba noći.
I čitam. I smijem se. Osim nekoliko ka, časopisa za koji sam povremeno pisao Otvaram časopis. Čitam, listam, pre-
uspjelih rečenica, pa i kraćih pasaža, sve u isto vrijeme kada je nastajao moj prvi skačem. Tekstovi su temeljito autocenzu-
ostalo jako je loše. Rukopis čitam dijago- i, dalo se vidjeti iz citiranog fragmenta, rirani i tematski u suglasju sa sociopolitič-
nalno. U jednom trenutku, i ne bez ču- iznimno neuspjeli romaneskni prvijenac. kim datostima tog vremena. Konkretnije:
đenja jer tekst je pisan početkom osam- Sjećam se, u maloj, neurednoj pro- bezlični i dosadni.
desetih godina, nailazim na ovaj pasus: storiji, pretrpanoj razbacanim papirima, Ipak, “kritički prikaz” pozorišne pred-
“Taj korak nisam mogao napraviti, novinama, ostacima hrane, prljavim pe- stave “AP”, potpisan inicijalima Ž. F., pri-
svjestan da bih tada postao dijelom ras- peljarama i ustajalim zrakom koji je tje- vlači mi pažnju. Čitam:
pamećene mase, dijelom primitivizma i rao na povraćanje, svakog popodneva, za “Predstava ‘AP’, teatar u teatru, od-
hajvanluka, dijelom duhovno ništavne malim stolom pored otvorenog prozora, nosno majstorske radionice tuzlanskog
horde koja se pred mojim očima preo- provodio sam sat ili dva koncentriran na Narodnog pozorišta, spada među najza-
blikovala u hodajuću i govoreću stoku i, posao, a još više na vježbanje kucanja na nimljivije događaje, ne samo u pozoriš-
dakako, kao takva, producirala, blago re- pisaćoj mašini. nom životu. Zlobnici mogu pomisliti da
čeno, izopačena pseudovrijednosna mje- U početku, zgrožen neredom u re- ovaj uvod je uvod prema teatru, međutim
rila. A taj i takav pseudovrijednosni kon- dakciji, pospremao sam što se pospremiti nije podilazno ako nakon jedanaest izvo-
cept snažno se ukorjenjivao u kolektivnu dalo, ali uviđajući da peksinluku sklona đenja predstave ‘AP’ ispred teatra ostane
svijest, onešćišćavao je, trovao, isisavao i piskarala iz sedmičnika mnogo brže pr- 200 gledalaca razočaranih, jer nisu mogli
odbacivao altruizam, a ubrizgavao virus ljaju no što ja mogu počistiti, ubrzo sam doći do ulaznice. Njihov problem, a boga-
nezajažljive pohlepe, sveprisutne, surove, digao ruke od uzaludnog posla. mi i problem aktera ove predstave. Naime,
samožive. Valja to živjeti. I preživjeti.” Poslije bih otišao u neki od kafića i predstava ‘AP’ fantastično funkcioniše s
Pasus čitam nekoliko puta. Podrazu- serbes odšutio do prvog sumraka. gledaocem zahvaljujući šestoroma entu-
mijevajući je, svevremen u svojoj uopće- Prijala su mi takva tiha predvečerja. zijasta tuzlanskog Narodnog pozorišta...”
nosti, stilski rogobatan i, poput narogu- Kratak predah između popodnevne grad- – Aferim, majstore! Tebi cenzura ni-
šenog narativnog uljeza, kompoziciono ske vreve i nastupajuće večernje živosti kad nije bila potrebna – rekoh poluglasno
ničim povezan s tekstom koji mu pret- kada se iz uskih, bočnih sokaka rijeka i, kako od spavanja nema ništa, pristavih
hodi i onim koji slijedi. ljudskih tjelesa počinje slijevati na glav- vodu za kahvu.
Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ne gradske ulice. Vraćam se za stol, sjedam, a ispred
ovo napisao? I čime potaknut? Šta je ovo? Doduše, sinula bi mi katkad pri- mene bezličan socrealistički časopis, ru-
Prisjetih se, imao sam tada nepunih de- jekorna misao da je pametnije dići se, kopis koji zamalo da se preoblikuje u “vi-
vetnaest godina, krasnu djevojku, sređen poći, ne dangubiti, krenuti kući i na- šeslojan književni tekst” i duga, preduga,
život, a moje zanimanje za duhovnost (u staviti rad na rukopisu čija se prvobitna hladna, besana noć. n

STAV 17/3/2023 17