Page 13 - STAV 76 18.08.2016

Murat Đuderija

zvuk motora “kotrljao” putem. Kada su ‘Ljekarima bez granica’. Najteže su rane NA MEZARJU
došli, prespavali su u zemljanoj bajti, a od granatiranja ili od teških nagaznih Krenusmo prema mezarju “Grebak”,
onda prije sabaha krenuli nazad. mina. Ja te rane zovem ‘razderotinama’ udaljeno četiri kilometra. Uskom asfal-
“Bio sam u koncentracionom logoru jer je sve poderano, a to treba povezati. tnom i pjeskovitom cestom koja je viju-
u Foči početkom rata, gdje su me toliko Kada se geleri zabiju u meso, sve pred gala uzbrdo i nizastranu između kvrgavih
tukli da mi je jedna noga postala kraća, sobom isfaširaju, pa šta onda raditi? U bukovih stabala pješačili smo po zvjezda-
ali i to sam predever’o. A one sate dok tim slučajevima, moj je jedini zadatak nu, a nismo znali kako doći do greblja.
smo se vozili između srpskih zasjeda s da pripremim ranjenika za evakuaciju U putu sretosmo pokrivenu ženu koja se
municijom nikada neću zaboraviti. Da su na Igman, tj. Sarajevo. A odatle u neke vraćala. Kaza da se zove Bahra Neretlić.
pogodili sanduke s municijom, svi bismo evropske klinike. Kakvih sam se rana Pošla na greblje, ali se vraćala bojeći se
nastradali od eksplozija. I danas se čudim nagledao, da sam slikao i pisao knjigu, da ne zaluta. Vratismo je i ona nam bi
kako smo došli na Grebak. U povratku je imala bi više od pet stotina stranica. Da vodič do mezarja. Kaza da se samo za-
bilo lakše. To je bilo u decembru 1992. ne govorim o sudbinama ljudi s kojima putila da prouči Fatihu onima koji su ži-
godine”, kaže Šefaik. sam se susretao sve vrijeme rata. Moje je vote izgubili na Grepku i da tu historiju
Doktor Murat Ðuderija bio je na bilo da svima pomognem što je u mojoj ispriča svom sinu koji je na drugoj godi-
Grepku kada je bilo najteže. Kao i drugih moći. Otac mi je znao govoriti da samo ni fakulteta. “Nećete mi vjerovati”, kaza,
godina, ponovo se “upoznaje” s borcima, dobar čovjek može biti dobar doktor, a “on ništa ne zna o našoj prošlosti. Rodio
sjećaju se dana provedenih na Grepku: koliko je ovo dvoje u meni, neka kažu se iza ovog rata. Samo da mu je što više
“Šta da kažem? Najteže je doktoru bez borci. Radost mi je kada me neki od ra- znati o savremenoj digitalnoj tehnici, pa
sanitetskog materijala. U rukama ti ra- njenih boraca kojima sam u ratu pomo- nema vremena za historiju.” Zato Bahra
njenik, a ti nemaš čak ni zavoja. Ali, ja gao posjeti u Domu zdravlja u Hadžići- prati sve godišnjice iole važnijeg doga-
sam se snalazio. Nešto mi je dolazilo iz ma. Tada se siti ispričamo, pa nam dan đaja, zbog sina.
Krupe, pa iz Visokog, a imao sam vezu i s bude kratak.” Iza jednog brežuljka nabasasmo na
mezarje. Svi se nišani šire svojom bjeli-
nom u ograđenom mezaristanu, između
bukovih i brezovih stabala. Odišu tišinom,
kao da je vrijeme stalo. Podigosmo ruke
za Fatihu. Uđosmo i pročitasmo neka od
imena. Svi su poginuli u prvim dvjema
ratnim godinama, i heroji i heroine. Ovdje
su smiraj našli Fadila Zolota, Azra Ćesko,
Ifet Alić, Muhamed Andelija, Ešref Me-
hanović, Hasib Isanović, Esad Podrug,
Ejub Katica, Ramiz Lepir, Nasuf Podrug,
Osman Bašić, Aziz Džano, Habib Mešić,
Mirsad Šorlija, Pemba Ćosić...
U popodnevnim satima vratismo se na
prijevoj gdje se održavala centralna ma-
nifestacija. Pozdravismo se s doktorom
Ðuderijom te komandantima Sejdićem,
Buljubašićem i Beševićem. Ali i borcem
velikog srca, našim vodičem Sakibom
Pačom. n

STAV 18/8/2016 13