Page 31 - STAV broj 199-200

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (10)

NIKO NEĆE – KNJIŽEVNO VEČE

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu
urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija
pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj
bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i
živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

lahko nagodili, ali je sporno sedamnaest “Kakva rodica?” “Pa ona iz kabine, što je
naših mladića u Hadžićima, poimenice išla sestri.” “Kakva, Sidrane, sestra, kakva
navedenih – kojima se “zameo trag”. Čet- rodica, krenula cura da kupi krompira.”)
nici ne žele priznati da su ih poklali, ne S munare, preko zvučnika, milozvučan
žele na papiru potpisati ni rečenicu ko- ezan. S kasete, sto posto, prvoklasan “te-
jom bi kazali da “ne znaju” šta je s njima. nor”, razgovijetna dikcija, čak i pauze
Piše: S druge strane, naši u čuvenom silosu, uz nevjerovatno funkcionalne. Groblje pu-
Abdulah SIDRAN ratne zarobljenike, drže i nešto civilnih sto i krcato. Dvije stotine šehida tu poči-
zatočenika, uglavnom četničke rodbine, va. Neka im Allah bude milostiv, Onoga
kod koje je pronađeno oružje. Tako se Dana “kad brda budu ko čupana vuna”...
ad god domaćinima govorim o barem tvrdi. Red po red – nema Ešrefa. Tri reda,
tome šta nam je posao na putu Kod Izeta Mehmedovića (bio opasan naša bošnjačka imena, sve Foča, Foča,
(susret s borcima, izbjeglica- naš borac, sad nosa neke gelere u nogama, Foča, Foča, Foča, Foča... A Bosnom se
Kma i prognanicima, ranjenici- devera oko kuće, popije koju kad na dobro prostrla laž o Fočacima kao nikakvim bor-
ma i građanima), udjenem skromno, na društvo naleti) – jedemo sir, kajmak i do- cima. Po tri, po četiri niza ista prezimena.
kraju, kako sam tokom rata napisao do- maći hljeb, kao da sto godina ništa nismo Djeca, mladići. Naši Bošnjaci. Borci iz
sta pjesama, pa bi se, eto, i od toga štošta jeli. Puče trpeza u tili čas. (Da ne pukne Foče izginuli na Igmanu. (Trebalo bi da
moglo pročitati narodu i vojsci... “Fino, obraz, braćo moja izgladnjela?) Izetova neko, našem predsjedniku, sačini spisak
fino” – kaže “bezbjednjak”, samo je to u supruga, Bedrija, prosvjetni radnik, od- svih laži na koje nasjeda naš bošnjački na-
domenu “moraliste”, a “moralista” je uz lazi kod svoje prijateljice, Srpkinje, da je rod, pa da ih on, kome taj narod vjeruje,
komandanta, u Opštini, oni vani pregovo- pita kako se izjasnila, ostaje li ili ide. Tuga. jednu po jednu razobličuje...)
ri o razmjeni. (O tom potom.) “Ne treba Siti i presiti, zaboravljamo kod Izeta Sabija plače pored jednog mezara.
meni sto ljudi”, velim, “sakupite ovo što veliki ceker s jabukama. Upućujem prije- Našla je Ešrefa.
ima, desetak-petnaest pametnih momaka, koran pogled našoj organizatorki, gospođi Na bašluku prazno mjesto gdje se
pročitam koju pjesmu, oni me štogod zapi- Sabiji, i istog se časa kajem. Zašto tajiti? upisuje godina rođenja. Prazno mjesto
taju, ako umjednem, odgovorim – i gotov Njen angažman u ekipi zapravo je pokriće na bašluku, gdje bi stalo ime grada. Ko
posao.” “Ima u četiri ovdje važan sastanak za potragu: roditelji su joj u norveškom ga je ukopavao, nije znao. Ešref Mirvić,
svih komandira, probat ćemo, poslije tog kampu Balnozi, kod Zenice, a do nje doš- crtica, 1993. Dopisujem svojom rukom:
sastanka.” “Odlično. A o čemu je sastanak? la priča da je ovdje, u Pazariću, “kod dža- 1967. Dopisujem: Goražde. Hozo slika,
Hoće li se svađati?” “Boga mi, bit će gu- mije” – tako su joj javili preživjeli borci suznim okom iskusnog snimatelja.
sto...” Ne kažem, a mislim – ako će na sa- s Igmana – sahranjen njen tetić, najbliži Uvečer, odlučim da književno veče
stanku biti gusto, na književnoj će večeri rod, Ešref Mirvić, Goraždak, poginuo na obavim – na prepad.
biti rijetko, jal’ nikako. Prije ovo drugo. Pa Igmanu. – Ima pravo da zaboravi ceker Okupilo se pet-šest raznovrsnih de-
onda smirujem taštinu: “Nisi, Sidrane, ni s jabukama. Rat je učinio da postanemo žurnih, tinja svijeća, stala priča, dodija-
krenuo da prosipaš pamet, nego da štogod mušičavi, cjepidlake, a valjalo bi da je sa- li jedni drugima, šta li? Opičim poeziju.
naučiš. Šuti i uči.” svim suprotno, da s lahkoćom praštamo i Ide. Spičim još jednu. Ide, ide. (Ih, koli-
Mirza i Hozo odlaze pred školu, da da jedni drugima budemo lahki. Budite ko bih volio – biti narodni pjesnik! Sve
uslikaju pazarićke građane srpske nacio- lahki jedni drugima! – to mirnodopsko se plašim da suviše pametujem, prosera-
nalnosti (negdašnji Bošnjaci pravoslavci), životno pravilo bi da u ratu ima vrijed- vam, štono kažu.)
koji glasanjem treba da se izjasne hoće li nost Božijeg zakona. Ujutro, radikalno nam se popravio
seliti u Hadžiće (sada navodno “srpsko”, Idemo na šehidsko groblje, kod dža- “tretman”. Kahva, koju smo čekali po
a bijaše bošnjačko), otkuda treba u Paza- mije. (Srećemo usput Vahida Makaša, dva sahata, stiže za pet minuta. Kezi se
rić da stignu preostali Bošnjaci. Koliko ljude iz tzv. Goraždanske kuće. Logistič- Hozo, zadovoljan. “Gazda, odsad poeziju
shvatam, o svemu bi se naši s četnicima ki centar za Goražde. “Gdje je rodica?” čitamo – vazda.” n

STAV 27/12/2018 31