Page 31 - STAV broj 317

godišnje. Izvjestitelj stoga nije u stanju efika-
sno utjecati na odluke i radnje koje bi mogle
zaustaviti kršenje ljudskih prava.
U periodu od 1992. do 1995. godine Ma-
zowiecki je s nevjerovatnom energijom pu-
tovao cijelom teritorijom bivše Jugoslavije,
uvjerivši se da politika etničkog čišćenja,
problemi masovnog silovanja, napadi na
civile, humanitarna kriza i mase izbjeglica
postoje kao stvarni, otežavajući problemi.
Njegovi izvještaji ostat će trajno svjedočan-
stvo i uzor moralne podrške.
Licemjernu politiku međunarodne za-
jednice, posebno Ujedinjenih nacija, Sjedi-
njenih Američkih Država, Francuske, En-
gleske i Njemačke, Mazowiecki je iskusio
u praksi. Njegovi izvještaji ostat će trajno
svjedočenje toga i model moralne potpore.
Uprkos bešćutnosti i indolentnosti onih koji
su ga uputili na prostore bivše Jugoslavije, nije
odustajao. Vjerovao je i ponavljao: “Nikad nije
kasno zaustaviti zlo.” Vlastito poštenje stavljao
je iznad dvolične svjetske diplomatije. Kada
se desio genocid, više nije želio učestvovati u
svemu. Kao rezultat njegovog razočaranja u
instituciju UN-a, odlučio je prekinuti svoje
sudjelovanje u licemjernoj svjetskoj politici
potezom koji nije uobičajen među političari-
ma i diplomatama. Njegova ostavka nije bila
samo signal dubokog razočaranja, već i hrabri
politički i prije svega ljudski pokušaj buđenja
svijesti svijeta kako bi se zaustavilo zlo. Jer,
1939. godine upravo se to nezaustavljivo zlo
pokazalo fatalnim za cijelu civilizaciju. Kada
je dao ostavku zbog Srebrenice, rekao je: “Ne
mogu da se pretvaram da branim ljudska pra-
va pod zastavom UN nakon svega.”
Porodice žrtava balkanskih ratova deve-
desetih još uvijek su mu zahvalne.
Danas je počasni građanin Sarajeva, odli-
kovan je nagradom “Srebrenica 1995”, poča-
sni doktorat dobio je na Univerzitetu u Tuzli.
Na dodjeli nagrade “majkama Srebre-
nice” je rekao: “Nisam učinio ništa veliko.
Radio sam kako mi je savjest nalagala. Htio
sam biti vaš glas kad vas niko nije želio čuti.”
Kada se prisjećamo ljudi koji su bili uz
žrtve brutalne agresije u periodu od 1992.
do 1995, nikako da se odvojimo od onog što
su govorili tada. Bolno aktuelno. Gledaju-
ći preživjele Srebreničane, Mazowiecki se
pitao: “Kako možemo vjerovati u Evropu
sutrašnjice koju će stvoriti djeca ljudi koji
su danas izdani?” (27. juli 1995)
Pretpostavljam, kada se pravila rekapi-
tulacija, kako Herbert reče, ludog 20. sto-
ljeća, da su zapaženo mjesto zauzeli Polja-
ci Sienkiewicz, Miłosz, Zbigniew Herbert,
Różewicz, Kołakowski, Gombrowicz, Szym-
borska, Zagajewski...
Možda o osjećanju koje obuzima čovjeka
pri ovom nabrajanju najbolje govore stihovi
jedne rok pjesme: “Poljska u mome srcu / u
mome srcu mazurka / Poljska nije nikad / nije
nikad dala kvislinga...” n

STAV 2/4/2021 31