Page 19 - Ljetopis Škole 2020.+

Nikada nisam imala nikakvih predrasuda prema osobama starije dobi i iskreno mislim da su to

toliko slatke i drage osobe da ne bih ništa loše mogla misliti o njima. Obučeni u uniforme,
kose lijepo svezane, a nokti podrezani u visini jagodica uputili smo se glavnoj sestri koja nas

je raspodijelila po odjelima. I tako smo mi krenuli u pohod zajedno s tlakomjerom,
stetoskopom, toplomjerom, dobrom voljom i nasmijanim licem. Ispred sobe prvo nas je bilo

strah iskreno ni ne znam zašto, a kada smo ušli unutra tamo su nas dočekale toliko predivne
osobe s toplim pogledom i raširenim rukama, kao da vas mama nudi omiljenim jelom, a vi ste

sat i pol putovali do doma po snijegu i govori: „Uđi sinko, slobodno!“, „Želiš li sjesti?“, a i

sami znamo da je njima potrebnije da sjednu nego nama mladima. Toliko mi je fascinantna ta
sreća koja je bila u njima kad su nas prvi puta vidjeli, makar smo bili obučeni u plavo (svi se

nas boje), a koliko su samo bili darežljivi kada su nam u džep stavljali čokolade, banane,

svoje obojane bojanke koje su im njihova djeca netom prije donijeli. Osjetila sam kako im
nedostaje razgovor s nekim. Oni bi s nama mogli pričati satima i satima, ali naravno posao je

posao. Morali smo ići dalje makar smo pričali pola sata. Ponekad je njima jedino to potrebno,
a mi nažalost to ne razumijemo.

Ovim putem se želim zahvaliti svim sestrama i zdravstvenim djelatnicima Doma za starije

„Sveta Ana“!

18