Page 82 - SARAY 2019-2020

Kako sam zavoljela klavir

Imala sam samo pet godina, kada me mama, na moj nagovor, upisala u
školu za male balerine.

Svakog utorka i četvrtka, u 17.30 sati, u baletnoj suknjici, sa punđom na

glavi, utrčala bih u baletnu salu muzičke škole.

Iz kasetofona bi se začuli zvuci klavira, ja bih zatvorila oči i zaplesala u

ritmu muzike.

Muzika koju sam slušala, odvela bi me u drugi svijet, svijet koji sam zvala

„pianino“. Ved tada sam znala da želim naučiti svirati klavir i jednog dana

uveseljavati lica djece dok me slušaju.

Nakon završetka baletnog časa, prišunjala bih se klaviru u holu škole i

posmatrala ga. Brojala bih tipke i trapavo stigla do broja dvadeset i pet, a
zatim bih to radila iznova jer nikada nisam bila sigurna da li sam možda

preskočila tokom brojanja neku od tipki. Mama je rekla da klavir ima
osamdeset osam tipki, koje sam ja mogla zagrliti kada raširim obje ruke.

Sjela bih na stolicu bez naslonjača i nespretno prstima dodirivala čas crnu,

čas bijelu tipku. Zvuk koji bih tada začula oduševio bi me, pa bih zapljeskala

rukama i bojažljivo gledala niz hodnik u strahu da me ne čuju i ne

opomenu zbog ometanja nastave koja se tada odvijala.

Kada bih završila sa „sviranjem“ , prišunjala bih se kabinetu u kojem je
jedan dječak vješto svirao klavir. Gledala bih kroz ključaonicu kako njegovi

prsti prosto lete po dirkama i poželjela sam da to jednog dana budem ja.

I evo šest godina kasnije, uspravnih leđa, očiju uprtnih u notni zapis, u tom

istom kabinetu, ja sviram klavir. Moji prsti proizvode čaroliju dok mi sa
glave, kao nekada, nevješto, pramen kose nemirno leti po licu i smeta da

svaku notu uradim tačno. Bide da je pramen kriv za greške na koje me
upozorava nastavnica klavira, lijepa Azra.

Ajša Sarvan, V-2

81