Page 47 - BROJ 47/GODINA II/SARAJEVO 28.1.2016.

PRISJEĆANJA AKTERA

“Mi smo u subotu s izviđačima bataljona (a Munja je bila u ponedjeljak) prošli kroz nepri-
jateljske položaje i izvidili teren za uvođenje iza leđa jedne čete iz Trećeg bataljona, koju
sam ja vodio, i jedan vod iz Drugog bataljona naše brigade koji je išao na Lovriće. Svako
je imao straha, ali zadatak je bio izvršiti postavljeno. Svi smo tog ponedjeljka bili uzbuđeni
kada smo krenuli u rano jutro sa Ćorkovače oko 4,30 i napali neprijatelja s leđa oko 6,15
sati i potpuno ga razbili i uništili. Svi smo bili ponosni što smo izvršili postavljeni zadatak.
Tuga je bila istog dana kada mi je poginuo komandir voda iz Čave Mirsad Salkić. Žao mi
je danas boračke populacije i boraca koji se nalaze u teškom socijalnom stanju, familija
naših, ako Bog da, šehida koji ne mogu da ostvare svoja prava, slabo se vodi računa oko
zapošljavanja djece poginulih boraca, demobilisanih boraca i djece RVI.” (major Edham
Eminić, komandir čete Trećeg bataljona 105. brigade u trenutku izvođenja akcije Munja ‘93)

“Bilo je na dobrovoljnoj bazi ko bi išao u akciju. Dobrovoljno sam se prijavio. Pripreme
za akciju bile su tajne. Kad smo saznali gdje idemo, bili smo u zanosu jer su nam (srpska
strana, op.a.) bili dosadni stalnim pucanjem, a mi nismo imali sa čime da im odgovorimo.
Bilo je snijega i veoma hladno i zaleđeno, pa smo uspjeli preći preko mina. Imali smo bi-
jele čaršafe na sebi.
Borac 105. brigade pred odlazak u akciju Munja Kad smo došli na odredište, čekali smo početak akcije. Krenulo je s pucnjem, a onda su se
prolomili tekbiri i mi smo djelovali. Došli smo do bunkera i naš jedan vojnik ga je pogodio
Sve je planirano u strogoj tajnosti. zoljom. Pretrčao sam do pod zid bunkera i ubacio kroz otvor kašikaru bombu. Tako smo
Vrlo je važno naglasiti da u trenucima zauzeli taj položaj. S municijom smo bili slabi na početku, ali smo imali nadu da ćemo ga
priprema za operaciju bužimska briga- sebi zarobiti u akciji. Tako je i bilo. Svih mojih 10 drugova je preživjelo. Nastojimo se sva-
da nije imala skoro nikakvo značajnije ke godine okupljati na dan Munje i danas smo u dobrim odnosima. Danas sam nezapo-
naoružanje. Polovina od ukupnog broja slen i bavim se popravkom bijele tehnike. Oženjen sam i otac dva sina.” (Senad Spahić,
boraca u brigadi bila je bez oružja. U ope- pripadnik Prvog bataljona 105. brigade i učesnik u akciji Munja)
raciji je sudjelovalo ukupno 360 boraca
podijeljenih u šest borbenih grupa, koji “Mirsad je bio komandir voda u toj akciji. Otišao je u subotu i više ništa nisam znao. Ta je
su sa sobom u akciju odnijeli gotovo ve- akcija bila tajna. Do podne tog dana nisam znao da je poginuo. Sreo sam Osmana, koji
ćinu do tada raspoloživog oružja. me pitao znam li šta o svom Mirsi. Idem dalje putem i naiđem na dajdžu Bajru. Skinuo je
Za dan izvođenja ove akcije oda- naočale, zaplakao i pitao me: ‘Znaš li ti, sinko, išta?’ Rekoh mu: ‘Čuo sam nešto.’ Onda
bran je 11. januar 1993. godine, koji se mi je rekao da je moj Mirso poginuo. Otišao sam odmah u školu (komandu, op.a.), ali su
našao između dvaju pravoslavnih pra- tamo svi bježali od mene.
znika (Božića i Nove godine). Tog po- Plakao sam kad su mi saopćili da će se osnovna škola u Čavi zvati njegovim imenom.
nedjeljka, oskudno odjevene u domaće Tužan i razočaran sam bio kad je taj naziv ukinut. Lakše bi mi bilo da je poginuo na licu
uniforme “bužimke” i ogrnute bijelim mjesta. Teško mi je što je četiri sata ležao ranjen i što nije mogao biti izvučen. Mnogi da-
čaršafima zbog snijega, sve jedinice 105. nas kažu da se ne bi borili da dođe do istog. Ja sam siguran da se 1993. na Banjanima
brigade (uz jedno odjeljenje boraca iz moglo poginuti, ali i preživjeti. Da je neprijatelj došao u Čavu, onda bi svi poginuli.” (Ibra-
511. bosanskokrupske brigade) iza po- him Salkić, otac dvadesetočetverogodišnjeg Mirsada Salkića poginulog u Munji ‘93)
noći bile su na svojim jurišnim pozici-
jama, s kojih su borbene grupe trebale “U trenutku kada je svoj život ugradio u odbranu Bosne od agresije, moj otac Husein
krenuti u opći napad u šest sati ujutro. imao je skoro 37 godina, 4 godine manje nego ja sad. U to vrijeme sam i sam bio pri-
Svega nekoliko minuta iza šest sati, bo- padnik 505. viteške bužimske brigade, i to je ono na šta sam posebno ponosan. Otac je
rac Trećeg bataljona Sead Dizdarević poginuo u prvom danu akcije Munja 93’. Tek sutradan sam saznao da je tijelo moga oca
Tajfun napao je neprijateljski bunker, ostalo na četničkoj teritoriji i da se vode pregovori o razmjeni. Iako se, iskreno, ne sjećam
čime je operacija otpočela. U narednih moje tadašnje reakcije, na nju me godinama poslije podsjetio član Komande koji je vodio
desetak minuta sve jedinice bužimske pregovore o razmjeni tijela poginulih. Rekao mi je da sam tada rekao da žive zarobljene
brigade bile su u napadu na neprijatelj- četnike daju samo za naše žive zarobljene borce, pa i pod cijenu da tijelo moga oca nika-
ske položaje i ubrzo ih stavile pod svoju da ne bude razmijenjeno. Hvala Allahu, nakon nekoliko dana desila se razmjena. Dvade-
kontrolu. Istovremeno, bužimski borci set i više godina poslije, osjećaj ponosa i zadovoljstvo da je moj otac dao život za Bosnu,
(potpomognuti pomenutim odjeljenjem a ne radeći nešto što je slabi i razara, čini me sretnim.
bosanskokrupske brigade) ovladali su Žalostan sam što je utjecaj na našu društveno-političku zbilju onih koji su bili spremni dati
putnom komunikacijom duboko u po- život za domovinu danas minimiziran. Nešto njihovom greškom, a više nesnalaženjem u
zadini s ciljem sprječavanja dopremanja miru ili su, pak, prevareni od raznih lovaca u mutnom kojih, nažalost, imamo na sve strane.
pomoći neprijatelju iz pravca Glodne i Smatram da je od izuzetne važnosti da današnji učenici i studenti razmišljaju o onome što
Bosanskog Novog. Neprijateljske snage njihovi očevi rade danas, hoće li zbog toga biti ponosni za deset ili dvadeset godina. A
bile su potpuno razbijene. opet, svi oni koji su preživjeli strahote rata i izgubili članove svojih porodica trebali bi po-
Spajanjem jedinica Drugog bataljo- stavljati sebi pitanje da li bi mogli s onim što rade sada gledati u oči onima koji su im to
na s fronta i jedinica Trećeg bataljona iz svojim životima omogućili. Posebni smiraj u moje grudi unosi vjera da će doći dan kada
će se sve obejaniti i da se neću zbog života koji vodim stidjeti susreta s mojim rahme-
neprijateljske pozadine, te ovladavanjem
najdominantijim uzvišenjem na Kedića tli ocem.” (Sabahudin ef. Sijamhodžić, imam u St. Gallenu, Švicarska, sin poginulog
Huseina Sijamhodžića)
Glavici (Orlovo gnijezdo, 450) od strane

STAV 28/1/2016 47