Page 120 - Godišnjak JU OŠ "Hadžići#

POSLJEDNJI POZDRAV ŠKOLI
Osnovna škola je mjesto gdje smo upoznali mnoge drugove i drugarice koji će vjerovatno da nas prate kroz cijeli život. Ne bih mogao
sa sigurnošću da pričam o tome jer nikad ne znamo šta nam život donosi, ali mogu biti siguran u činjenicu da mi je bilo lijepo.
Kada sam krenuo u prvi razred, sve je bilo nekako novo. Učio sam slova i brojeve, neke stvari za koje sam tada smatrao da samo
odrasli znaju. Kasnije sam vidio da su to samo osnove za ostalo znanje koje sam naučio i koje ću da naučim kroz daljnje školovanje. Naravno,
bio bih sebičan kada bih rekao da je to svo znanje bilo samo za mene jer su i moji drugari prolazili kroz isto. Zajedno smo naučili sve što nam
treba da bismo evo danas došli do devetog razreda osnovne škole. Vrijeme je brzo prošlo, ali uspomene ne smiju da se zaborave. Ne smijem
zaboraviti kako smo zajedno slušali nastavnike, učili te pomagali jedni drugima onoliko koliko je svako od nas bio u mogućnosti. Ja sam
dječak koji voli sport i koji se bavio sportom još prije nego sam krenuo u školu te sam tako nastojao da pomognem onima koji su predmet
Tjelesni i zdravstveni odgoj smatrali teškim. Nekima je problem da igraju košarku, odbojku, fudbal, trče na duže staze ili preskaću kozlić, ali
meni nikada nije bio. Zahvalan sam školi jer je prepoznala moje sposobnosti te sam imao priliku da u ime škole nastupam na raznim
sportskim takmičenjima. Opet, stvarno nikada nisam bio neki talent za matematiku. Često sam se sukobljavao sa tim predmetom, ali tu su
uvijek bili moji drugari koji su mi priskakali u pomoć. Pomogli su mi, ne samo matematiku, nego i ostale predmete sa kojima ponekad nisam
bio vješt. Da ne zaboravim napomenuti male i velike odmore kada smo se svi družili te časove na kojima smo bili nemirni. Svjestan sam da
su takve stvari oduvijek nervirale nastavnike te da oni godinama sa učenicima prolaze kroz isto, ali nama je bilo zabavno. Iskren da budem,
najdraže mi je bilo da pričam s nekim na času dok nastavnik objašnjava neku lekciju jer nemam neki poseban razlog osim da pričanje na času
ima neku posebnu slast. Moji drugovi također se slažu sa mnom pa mi uvijek prave društvo u tome. Možda smo nekad i pretjerivali sa tim
„zlim“ namjerama, ali eto sve to će sada da ostane jedna od mnogih priča koje ću prepričavati novim drugarima koje upoznam kroz život.
Često čujem priče da kada krene srednja škola, drugari i drugarice iz osnove škole nekako iščeznu, no opet se nadam da ćemo se sa
osmijehom pozdravljati kada se sretnemo na ulici. Ipak zaslužujemo da pozdravljamo jedni druge bez obzira na to što nas je srednja škola
rastavila jer smo kroz ovih devet godina zajedno prošli mnoge stvari te uspjeli da odrastemo na neki način. Zajedno da učimo za život i sve
što nas očekuje.
Žao mi je samo što nismo imali priliku da odemo na ekskurziju svi zajedno kao generacija, jer bi tada sigurno stekli još boljih
uspomena. Na kraju ću samo da kažem da sam sretan što sam imao priliku da se obrazujem, steknem prijateljstva i čuvam sve uspomene iz
osnovne škole duboko u srcu.

Fahrija Hrnjić, IX 3