Page 23 - STAV broj 425

stAjALiŠtA

Krivo srAstAnje
Proljeće, dvadeset petog u novembru

Proljeće, dvadeset

Petog u novembru

Na otprilike istom mjestu nalazi se mezarje-groblje u kome su ukopani
stradali na Kapiji 25. maja 1995. godine, uglavnom mladi, premladi ljudi,
ubijeni navođenim četničkim projektilom ispaljenim s planine Ozren.
Polahko, koracima mehkim kao pamuk, ulazim u mezarje-groblje. Prilazim
Piše: jednom od mezara i spuštam se u čučanj. U njemu je ukopana moja
sadik iBrAhimoVić
negdašnja komšinica, u to vrijeme gimnazijalka, tiha, smjerna, učtiva i,
ubrzo ću doznati, izrazito darovita pjesnikinja.

rije nekoliko godina, kasna je jesen time se ne bi završavao, otvarale su se druge je otišla s njom ode i sa mnom. Nekoliko
bila, nakon duge šetnje padinskim teme, a, nerijetko, kad bih osjetio da svojim mjeseci prije početka četničkog divljanja,
dijelovima grada, kroz tugaljivo prisustvom kočim ili reduciram protočnost u vrijeme kad je gimnaziju privodila kraju
p opustjele mahale, mračne, zgasle, njihovih ženskih priča, ispričavao bih se i spremala se za fakultet, odselio sam s po-
u sebe usukane, stižem do prelijepog tu- i odlazio u drugu sobu. Pola sata kasnije rodicom u drugi dio grada. Nisam je pono-
zlanskog šetališta kakvim bi se podičili i supruga bi me pozvala, a naša mlađahna vo vidio. Nikad.
mnogo veći gradovi. Tuzlaci ovo šetalište komšinica, unezgođeno i očito na nagovor I, evo, sad, u ovom dvadeset petom danu
zovu Slana banja ili samo Banja. Nekad moje žene, pružala bi mi nekoliko listova s mjeseca novembra, prohladnom, tmurnom,
je tu, Austrougari su ga podigli, postojalo pjesmama uz ljubaznu molbu da ih proči- usred mezarja-groblja, usred teške, mukle
lječilište, slana banja, lijepo, arhitektonski tam i iskreno se odredim vrijede li ičemu. tišine koja, za one koji to mogu čuti, zvoni
ostvareno i u prostornu matricu, oivičenu A uglavnom su vrijedile. I iznenađivale. U od rječitosti, čučim pored njenog mezara,
visokim crnim borovima, skladno uklo- njenoj poeziji nisam nalazio ni najmanju na- prazan, bespomoćan, zakovan. Jedino što
pljeno zdanje. Nema ga odavno. Slijeganje znaku patetike, profane emotivne patetike, sam uspio izustiti bilo je: “Lijepo dijete
tla učinilo je svoje, a ljudski nemar zdušno prirođene njenim godinama, naprotiv, išči- moje”, a zatim sam se digao i otišao.
pripomogao. Na istom mjestu, ili otprilike tavao sam misaonu, začuđujuće zrelu liriku, Dan je državnosti. Tim povodom, na
na istom, nalazi se mezarje-groblje u kome premreženu lucidno doziranom upotrebom Trgu slobode, okupio se meni nesklon lokal-
su ukopani stradali na Kapiji 25. maja 1995. stilsko-izražajnih sredstava, nenametljivim ni politički establišment. Drže govorancije,
godine, uglavnom mladi, premladi ljudi, metaforiziranjem ponajprije, ukratko, u otrcane, podrazumijevajuće. Obavještava-
ubijeni navođenim četničkim projektilom rukama sam imao čisti simbolizam, u nje- ju prisutne da im je Bosna i Hercegovina
ispaljenim s planine Ozren. Zastajem i dugo nom slučaju nesvjestan, intuitivan, katkad jedina domovina, da drugu nemaju, da je
gledam u bijele, ovalno oblikovane nadgrob- i mračan, što sam joj u jednom razgovoru i moraju čuvati i sačuvati i tome slično. Pro-
ne spomenike. Kako su u mezarju-groblju rekao, a ona se složila, zahvalila na iskrenoj lazim pored njih, idem svojim putem. Ali
ukopani pripadnici svih konfesija, dvojim i otvorenoj prosudbi, priznala da ne zna šta jedan od govornika, očito uočivši me, naglo
se, i ne prvi put, da li da dignem ruke i pro- je simbolizam, ali, eto, samo tako zna pisati, mijenja papagajski narativ, jeftinom aluzi-
učim Fatihu. Ipak, opet kao i svaki put, di- ma kako god se to zvalo. Sačuvao sam jednu jom kači se na moje pisanje i, koliko sam
žem ruke i učim, skrušeno, od srca. njenu pjesmu, mada je imala i boljih. Evo je: mogao čuti i razumjeti dok sam se udalja-
Polahko, koracima mehkim kao pamuk, “U htijenju bez žurbe, vao, počinje emfatično baljezgati kako je
ulazim u mezarje-groblje. Prilazim jednom stigoh do ruba smisla. Tuzla uvijek bila i ostala slobodarski, anti-
od mezara i spuštam se u čučanj. U njemu ‘Samo smiješak zadržite, molim!’ fašistički grad, kako u Tuzli nema nikakvog
je ukopana moja negdašnja komšinica, u to – promače natpis odnekud. diktatora i diktature... Ostalo nisam čuo,
vrijeme gimnazijalka, tiha, smjerna, učtiva Vidim – horizont treperi zamakao sam iza ugla. Dakle, razmišljam
i, ubrzo ću doznati, izrazito darovita pje- i snovi se ukazuju. dok prolazim kroz Tabašnice, emfatični,
snikinja. Katkad bi dolazila kod nas. Moja Samo šapat, ali ne! – to jeka odobrava: meni neskloni lik i, pride, lažni antifaši-
supruga bi je uvijek srdačno primala, iz- tu si, tu, tu… sta, kakav je, uostalom, i njegov mentor,
ljubila, posjela pored sebe i izokola, rado- Sumnje više nema: prilježno čita moje tekstove. Neka, lijepo.
znalošću svojstvenom ženama, zapitkivala Gospodaru svjetova povratak je moj.” Možda nešto i nauči.
ima li momka i, ako ima, kad ćemo ga upo- Začudo, premda sam je poticao, nije ni Idem dalje. Odjednom, bez ikakve na-
znati. Ona bi, pak, stidljivo (Bože, gdje li pomišljala publicirati neku od svojih pjesa- jave, bljesnu mi parafraza posljednjeg stiha
je nestao stid, a u toj djevojci, djevojčurku ma, a, u jednom trenutku, vidjelo se krajnje citirane pjesme: “Bože, pomisle li oni ikad
zapravo, toliko ga je bilo?), zajapurena u nevoljko, rekla mi je i zbog čega, no kako da se Tebi moraju vratiti?”
licu, poluoborene glave i kroz blagi, bez- je riječ o dubokoj intimi, o nečemu što je, Ne, znam, ne usuđujem se izricati bilo
glasni osmijeh tiho odgovarala da momka kako je kazala, povjerila meni, mojoj ženi i kakav sud, jer i oni su ljudi.
nema. Dakako, razgovor između njih dvije nikom više, ne bih o tome. Neka tajna koja Pa kakvi-takvi. n

STAV 28/4/2023 23