Page 23 - STAV broj 380

su preko Posušja, uz garantna pisma sina
Kadira, koji je tada radio u Njemačkoj, kre-
nuli kćerki Hazireti u Zagreb. Nakon neko-
liko mjeseci dobili su poziv za Holandiju,
jedinu zemlju koja je tada primala familije
logoraša i već skoro trideset godina živi na
istoj adresi u Uithoornu.
“Ovdje mi je bilo fino, nemam se na
šta žaliti. Lijepo su nas primili i hvala Ho-
landiji jer najvažnije je bilo maknuti se od
ratnih strahota i pronaći mir. Ubrzo smo
ovdje formirali i džemat u Amsterdamu
pa je bilo lakše, iako smo se sekirali zbog
sina Kasima, koji je bio skoro šest mjeseci
u logorima Omarska i Manjača. Kad smo
čuli da ide u šume u sječu drva kao srpski
zarobljenik, baš nam je bilo teško jer su
stizale razne vijesti o ubistvima logoraša.
Najgori je rat i strah da te mogu ubiti sva-
ki dan, svaki tren, ne daj Bože da se ikad
Nana Hatidža s djecom,
unucima i praunucima više ponovi”, priča u dahu.
Život joj je, kaže, brzo prošao, ali je bio
ispunjen i sadržajan i provela ga je u zado-
jednom u posjeti bratu i vjerovatno čuo za Drugom svjetskom ratu nije bilo baš tako”, voljstvu s djecom i sve brojnijom familijom,
naočitu i ahlakli Hatidžu i odmah zatra- pokušava usporediti dva velika ratna stra- unucima i praunucima. Žive u tri države:
žio njenu ruku. danja i golema iskustva koja je osjetila na Hrvatskoj, Švedskoj i Holandiji. Već 26 go-
“Otac bio strog, nigdje nam nije dao ići vlastitoj koži. dina živi bez Pašage, u stanu sina Kasima
pa nisam ni imala momka, a on navalio, od- “Pašaga imao astmu, nije mogao nima- i snahe Emsude. Bolest i brzu Kasimovu
mah bi se ženio. Još kad sam čula za Gra- lo hodati bez muke, ali kad su nas četnici smrt prije dvije godine vrlo teško je pod-
dačac, velim: ‘Pa, bolan, to je daleko, gdje potjerali, morali smo. Bili smo kući u julu nijela, ali ipak, u dubokoj pobožnosti i sa-
ću tamo?!’ A on će na to: ‘Ništa nije daleko 1992. godine kad je komšinica Ajna bah- buru skupila je snagu za dalje.
gdje te voz može odvesti!’ I bogme tako i nula. Bila u džematu, vidjela da se bježi i “Svima nam je od Boga određen rok i
bi, odoh ja vozom u Gradačac 1953. godine. došla nas upozoriti: ‘Hido bona’, rekla mo- nema se tu miješati u Božije”, dodaje za kraj.
U Pezeroviće”, veli nana uz širok osmijeh. joj snahi na vrata, ‘pa zar vi ne znate da je Nana se i dalje fino kreće, ode sinu na
U Rajskoj kod Gradačca rodit će prvo narod sav krenuo? Sve je otišlo!’ Ostade sijelo u susjednu zgradu bez problema, ugod-
dijete Kadira i s njim kao bebom vratiti se pita u rerni, uzeli samo osnovno i bježi.” no razgovara iako tada pripomogne i slušni
u Rakovčane već naredne godine jer je Pri- Sišli su krajem jula 1992. godine nesret- aparat, a zna katkad malo pomoći i nevjesti
jedor imao mnogo firmi i nudio više šansi ni Pezerovići – porodice Kadira i Kasima u kuhinji. Pitamo je odakle je “povukla”
Pašagi za posao. s djecom i nanom i djedom – do Tukova, dugovječnost, pa “uvezala” Drugi svjetski
Vratili su se u očevu kuću dok nisu na- odakle su navečer autobusima prebačeni u rat, tešku Agresiju na Bosnu i Hercegovinu
pravili svoju, u kojoj će izroditi još petero logor Trnopolje. Ondje su s hiljadama Boš- i progon s kućnog praga te trideset godina
djece: Kasima, Fikretu, Kadiru, Sadetu njaka iz prijedorskog kraja proveli dvije izbjeglištva, a već je blizu “stotke”.
i Haziretu. Pašaga je ubrzo našao posao. noću u strahu i neizvjesnosti. “Bogme, moja nana, mama od oca, voj-
Iako je tadašnja Jugoslavija pedesetih “Stalno je ta nesorta dolazila s puškama. nikovićka, doživjela je jednu godinu ma-
godina prolazila kroz teški period gladi, Tražili su ljude. Spavali smo pod vedrim nje od 100! Možda je to, ha”, šeretski nam
Pezerovići i Avdići su, osim Pašaginog po- nebom dvije noći i odatle, baš k’o stoku, je namignula nana na kraju njene priče.
sla, marljivo radili i na zemlji tako da glad potrpali nas u kamione i pravac Travnik. Prije sedam godina od holandske socijale
nikad nisu osjetili. U kamionima su nas zaustavljali i prijetili uštedjela je dovoljno novca i poslala bedela
Ipak, nana ističe kako ništa ne može us- uz povike: ‘Pobit ćemo vas sve, dajte pare (zamjenu) na hadž pa se Hatidža okitila i
porediti sa strahotama koje će doživjeti u i zlato!’ Zapravo, istovarili su nas na Vlaši- titulom hadžinice, baš kao i njeni sinovi.
proljeće i ljeto 1992, kada se desio pogrom ću, odakle smo pješačili šest-sedam sati do Pa iako nema ništa od raskoši dvora i
desetina hiljada Bošnjaka iz Prijedora, Lju- Travnika”, prisjetila se najteže ratne epizo- bogatstva njene vršnjakinje s početka ove
bije, Kozarca, a posebno s Mataruškog brda. de iz ljeta 1992. godine. priče, britanske kraljice Elizabethe II, s
“U ovom ratu su nas pobili i rastjera- Nakon sedmice u Travniku, s hiljadama kojom je nedavno ušla u devedeset sedmu
li po cijelom svijetu, moralo se bježati! U izbjeglica iz Bosanske krajine, i Pezerovići godinu života, njena brojna familija i za-
dovoljstvo druženja s 14 unuka i 27 prau-
“Otac je ispod kuće iskopao rov, kao nekakvu zaštitu od nuka svake godine njen su najveći imetak
i radost, i to ističe puna srca.
bombardovanja, svega, a mi djeca se dolje šćućurili, kad Tako je planirala i ove godine. Krajem
neko lupa na vrata i viče: ‘Partizanen!’ Čujem odozdo otac jula već je rezervirana aviokarta za Bosnu
i Hercegovinu, Mataruško brdo, Prijedor,
odgovara: ‘Nein partizanen, sibjan’ (djeca)! Eto, toga se Sanski Most. A u oktobru, bude li sve po-
sjećam, a bilo je i bombardovanja iz aviona, od čega su taman sa zdravljem kao ovih dana, ide nana
i pred glasačku kutiju u Ambasadu Bosne
jedared ranjene dvije komšinice u nogu i leđa.” i Hercegovine u Den Haagu. n

STAV 17/6/2022 23