Page 41 - STAV broj 380

“Pred početak Agresije, kada smo vidje- njoj smo preživjeli. Da smo nasjeli na čet- se pridružili u Galaji. Pošto nisam pronašao
li šta se radi u Hrvatskoj, i mi smo se počeli ničke laži i obećanja, zna se kakav bi nam jagode na tom mjestu, nastavio sam daljnju
naoružavati. Vidjeli smo da se našem narodu bio kraj. Zato bih poručio našem narodu da potragu kroz šumu.
sprema veliko zlo. Zatvorili smo Vrhpolje sa vjeruje u Allaha i u pušku, a ne u obećanja Kada sam stigao negdje na pola šume,
svih strana i obavljali izviđanja. Vidjeli smo dušmana”, naglasio je Ifet Hukanović. čuo sam glasove i priču. Prišao sam polah-
da se vojni helikopteri često spuštaju u su- ko i oprezno da vidim da nas ne traže naši
sjedna srpska sela. Dostavljali su naoružanje. POBIJTE SVE RANJENIKE I ONE borci s područja općine Ključ, koji u tom
Jedne prilike, kad smo bili na izviđanju na KOJI SE PREDAJU! trenutku nisu bili s nama, a nisam raspoz-
Stražbenici, vidjeli smo da se spustio heli- Među učesnicima bitke na Galaji nala- navao ni po glasu ko bi mogao biti. Među-
kopter i da su iznijeli dvije vreće. Za nekoliko zio se i Nesad Kerić iz Vrhpolja. Težak život tim, kada sam se približio, vidio sam da to
minuta nastao je plač i kuknjava. U vrećama i brojna iskušenja kroz koja je prošao nisu nisu bili naši borci, nego srpski vojnici.
su bili njihovi poginuli vojnici koji su bili uspjeli izbrisati njegov blagi osmijeh i pro- Sakriven iza drveta, u ležećem položaju,
na ratištima”, započinje svoje kazivanje Ifet mijeniti njegovu prijatnu narav. Po ko zna slušao sam o čemu razgovaraju. Tokom tog
Hukanović, jedan od organizatora odbrane, već koji put, Nesad iznova započinje svoju razgovora srpski kapetan je pričao s nekim
komandir manevarske jedinice TO “Vrhpo- uzbudljivu ratnu priču. i putem centra za vezu, preko rupovke, s
lje” i nosilac najvišeg ratnog priznanja, znač- “Bio sam u skupini od oko 200 boraca nekim iz svoje komande i rekao da će izvr-
ke “Zlatni ljiljan”. Ključko-sanske čete u šumi zvanoj Galaja. šiti napad na nas. U tom razgovoru rekao
“Jedne prilike, kad smo se vraćali s izvi- Bili smo umorni, iscrpljeni, gladni i žedni. je da će nas pobiti sve do jednog, posebno
đanja u Vrhpolje, naišao je vojni maskirni Tu smo zajedno odmarali u prijepodnevnim one koji se predaju ili kojeg nađu ranjena.
džip koji smo zaustavili. Unutra su bili pu- satima. Neki borci bili su pozaspali od umo- Nakon što su završili razgovor, srpski ka-
kovnik i dvojica vojnika iz obezbjeđenja. Za- ra, a drugi su čistili oružje. Tog sam dana i ja petan je izdao naredbu svojim vodnicima
robili smo ih i odveli u školu gdje je bio naš bio veoma gladan i iscrpljen, pa sam počeo i jednom stažisti da nas opkole lijevim i
štab. Ondje su ih ispitali. Saznali smo da je da jedem bukov list kako bih imao snage za desnim krilom i sredinom. Naglasio je da
pukovnik iz Crne Gore, iz Bara, i da se na- daljnji napredak i opstanak. Nakon dese- ubijaju svakog koga nađu ranjena ili onoga
lazi sa svojom brigadom na Medenom polju. tak minuta počeo me boljeti stomak. Sjetio ko se preda. Pošto sam saznao njihov plan i
Prijetio je i rekao da ćemo biti granatirani sam se da su jagode dobre za stomak, pa sam namjeru, vratio sam se polahko pužući na-
ako ga ne pustimo. Rekao sam mu: ‘Mi ćemo rekao borcima koji su čistili oružje da me zad. Kada sam stigao do Fehreta i čobana
biti granatirani s tobom ili bez tebe, zato ti boli stomak i da idem iznad da vidim ima rekao sam im da odozgo idu srpski vojnici
ostaješ ovdje!’ Nakon zarobljavanja, došao li jagoda na brinama po putu, kako bi zna- te da ćemo biti napadnuti i da je najbolje da
je komandir policije Enver Purić i rekao da li da sam otišao gore. Kada sam se izdvojio idu dolje među nas. Oni su, ipak, odlučili
moramo pustiti pukovnika. Uzeli smo od njih od ostalih, našao sam Fehreta Kerića i dva da ostanu tu gdje su. Vratio sam se među
naoružanje, dvije puške i škorpion i pustili čobana porijeklom iz Travnika koji su nam svoje borce i prenio komandantu Amiru
smo ga. Otišli su prema Ključu. Sutradan su
Srbi napali našu stražu. Htjeli su da presjeku
Vrhpolje. Mi im to nismo dozvolili i došlo je
do borbe na Vrhpoljskom mostu. Nakon toga
bili smo granatirani s Tramošinje, Korjenova
i Savića. Odlučio sam da s grupom momaka
krenemo preko Hrustova i zarobimo te mi-
nobacače. Otišli smo u Saviće. Jedna baba
nas je primijetila i povikala: ‘Zelene beret-
ke!’ Oni su zapucali na nas i tad je jedan naš
momak iz Hrustova poginuo. Povukli smo
se preko Hrustova, pregazili Sanicu i došli
u Galaju”, prisjeća se Hukanović.
Ubrzo su im se pridružili borci iz Ključa
te je formirana zajednička jedinica.
“Ostao mi je u sjećanju jedan tužan do-
gađaj iz Galaje. Ubrzo nakon što smo došli
u Galaju, došli su mi Mirsad i Mirhet Ka-
dirić. Bili su oženjeni i imali su malu djecu. Spomen-soba Galaja
Poželjeli su da ih vide. Ostavili su puške i
rekli su da će se brzo vratiti. Rekao sam im
da ponesu oružje sa sobom, ali nisu me po-
slušali. Vjerovali su da im se neće ništa loše
desiti. Otišli su i više se nisu vratili. Slično
je nastradao i sin moga brata. Poželio je da
vidi mater, otišao je i nije se više vratio. Mi
smo ostali na Galaji. Ubrzo su došli Ključa-
ni i formirali smo zajedničku jedinicu. Za
komandanta smo postavili Amira Avdića. S
njim na čelu ostvarili smo pobjedu koja nam
je omogućila da pređemo na slobodni teri-
torij i nastavimo se boriti u redovima Petog
korpusa. Vjerovali smo u borbu i zahvaljujući

STAV 17/6/2022 41