Page 31 - STAV broj 295

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
O mentalitetu moje mahale

ONDJE SAM GDJE

TREBAM BITI

Upravo si rekao da je primitivizam u našoj mahali transgeneracijski
proces i slažem se s tobom. Dakle, ove koji su mi izredali sve po spisku
neko je morao inficirati takvim “virusom” i, da se ne lažemo, jer obojica
Piše: to dobro znamo, “kliconoše” su bili, uz časne izuzetke, baš ti “uljuđeni”
Sadik IBRAHIMOVIĆ
i “profinjeni”, a tvoje afirmativno mišljenje o njima nije ništa drugo do
nostalgično-emotivni refleks, neutemeljen, u krajnjem neistinit

oračam mojom mahalom s torbom ovaj primitivizam, ova nekultura, prenosi upravo tako, da bih opstao, bio sam primo-
na leđima. Idem kući. Ispred se s koljena na koljeno i to je već... Kako ran biti ono što nisam, jer, u suprotnom,
mene, iz jednog od bočnih so- se ono kaže? Ima stručni izraz za to! bio bih obilježen, a koga mahala obilježi,
K kaka, pojavljuju se dva nepozna- – Transgeneracijski proces. u kome prepozna slabost, nemoć, jadna
ta mi dječaka, desetogodišnjaci otprilike, – Eh, to! A, da ti kažem, kad smo mi li mu majka, eto nasilnika, ma kakvih
razuzdani, raspojasani, razmjenjuju soč- bili djeca, nije bilo tako, nije, poštova- nasilnika, eto strvinara spremnih da ta-
ne psovke, trčkaraju lijevo-desno, nastoje li su se stariji, ali baš poštovali! A imali kvog, gdje god i kad god stignu, brutalno
jedan drugog udariti nogom u zadnjicu, smo i koga! Kakvi su to bili ljudi, čovje- maltretiraju, iživljavaju se... Eto, tako...
ne uspijevaju, smijulje se i pritom, jasno če! Uljuđeni, profinjeni, a ovo danas ni- Nego, jesi li i ti u djetinjstvu imao slič-
to vidim, ispod oka pažljivo me mjerka- šta, goli ološ – od zla oca, od gore matere! ne probleme?
ju. Prolazim pored njih. Pozdravljaju me. – Kontradiktoran si, komšija. – Ne, nikad.
Otpozdravljam. Idem dalje. Kad sam po- – Kako? – Zaista? Kako to? Pa, odrastao si ov-
odmakao, odnosno kad su procijenili da – Upravo si rekao da je primitivizam dje, znaš o čemu pričam!
sam na dovoljnoj, za njih sigurnoj uda- u našoj mahali transgeneracijski proces – Brzo sam provalio mentalitet i zako-
ljenosti, ničim izazvani, počinju me do- i slažem se s tobom. Dakle, ove koji su nitosti mahale, shvatio da sam, svidjelo
zivati i vrijeđati. mi izredali sve po spisku neko je mo- mi se ili ne, tačno ondje gdje trebam biti,
– Hej, ti! Halo, glupane s torbom! rao inficirati takvim “virusom” i, da se pa sam se tako i postavio i, za razliku od
Šutim, ne osvrćem se. ne lažemo, jer obojica to dobro znamo, tebe, nikakvih problema s mahalom nisam
– Halo, majmune! Tebi govorim! Okre- “kliconoše” su bili, uz časne izuzetke, imao. I znaš šta još! Ovo o čemu pričamo
ni se, idiote gluhi! baš ti “uljuđeni” i “profinjeni”, a tvoje je strašno, a ne ona neodgojena djeca koja
Kako se nisam okrenuo, uslijedilo je afirmativno mišljenje o njima nije ništa su me izvrijeđala! A o čemu pričamo? O
rafalanje psovkama, od majke pa nadalje, drugo do nostalgično-emotivni refleks, nasilnicima, kabadahijama, strvinarima,
a zatim se, jer šejtanoidni pokušaj da me neutemeljen, u krajnjem neistinit, ali strahovima, glumatanju! Pa, čovječe, svi
izbace iz balansa nije im upalio, pono- mogu shvatiti tvoju potrebu da nimalo moji negdašnji bliski prijatelji, ili većina
vo zabaviše sami sobom, a ja othuknuh i lijepu prošlost ovog ambijenta retuširaš njih, a nisu ni bolji ni pametniji od mene,
prošaputah u bradu: “Hvala vam, djeco, iliti farbaš svijetlim bojama, valjda ti je odavno su razgulili iz ove žabokrečine,
lijepo ste me ‘okupali’, baš lijepo.” tako lakše da se nosiš s ovim jadom i če- iz ovog živog blata i kojekuda po svijetu
– Ama, je li to oni tebi psuju – reče merom u kojem jesmo. žive sređene, posložene živote, riječju,
komšija H. – Baš tako, baš... Znaš, kad sam bio dobro im je, jako dobro i baš ih briga za
– Da. dijete, a ovo dosad nikom nisam rekao, Tuzlu i mahalu, a ja sam, ni kriv ni dužan,
– Zašto? krio sam od druge djece da čitam knjige, i dalje zatočen u ovom gradu i mahali i,
– Ne znam. jer iz njihove kabadahijske vizure svako pride, raspredam s tobom o nečemu što
– Strašno, strašno! Nikad se mi u ko čita knjige bio je slabić, šonjo, čak i žive veze nema s mojim bićem, mental-
ovoj mahali nećemo kutarisati primiti- nastran, ono, nešto s njim nije uredu, pa nim sklopom, svjetonazorima, intereso-
vizma! Nikad! sam sve do srednje škole glumio, igrao vanjima! E, to je strašno, moj komšija,
– Slažem se. dvostruku igru, tukao se, psovao, gradio baš to – rekoh u dahu H. i krenuh dalje,
– Šezdeset mi je godina i dobro pam- se opasnim mangupom, mada to niti sam a on me isprati začuđenim, razrogačenim
tim da ni prije nije bilo ništa bolje, dakle, bio, niti sam želio biti, ali da bih opstao, pogledom. n

STAV 29/10/2020 31