Page 75 - STAV broj 160

Uz uobičajeno izvrdavanje i pokušaje da se zaobiđe tema, to nije skoro nigdje zapisano, a vrijedi. Bio sam na jednoj
priča mi isječak iz rata. dženazi, ima i nekoliko godina. Umrla žena. Mejra se zvala,
a nepokretna bila. Upali dušmani u selo, pobili, protjerali
“U komšiluku mi”, veli on, “majka imala dva sina; jedan i popalili šta su htjeli, a ona, huda, šta će, kuda će kad je
bio na liniji, daleko od kuće, a drugi isto na liniji, ali mno- nepokretna. Danima bila u sobi i čekala sudbinu. Nisu se
go bliže. Božijom voljom, onaj drugi pogine. Jasno, velika dušmani iskaljivali samo na insanima nego i na hajvanu.
žalost i tuga u kući, ali iz svoje se kože u drugu ne može. Jednog dana joj priprijetiše da će, čim ispeku vola koga su
Valjalo se pribrati i postupiti kako i dolikuje. Tako je i bilo. baš priklali, doći i po nju da je na ražanj stave.
Klanjana je dženaza, sin je ukopan, a u kuću se uvukla još Čim su oni preko vrata, ona se dala u bijeg. Spuzala je
veća žalost i praznina. Ali, kad nešto hoće biti, ono i bude. iza kuće, pa niz bašču i u šumu. Lično mi je kazivala šta
Malo poslije dženaze, na vrata bahne drugi sin i to ni ma- je sve doživljavala i koliko je sve to trajalo. To se danas ne
nje ni više nego s nevjestom i svatovima. Jasno, on nije znao može ni zamisliti. Punih četrdeset dana provela je sama,
šta mu je s bratom bilo. Možeš li samo zamisliti kako je bilo pužući po šumama, pokušavajući se probiti do naših linija.
toj majci? Ionako uplakana porodica još je više plakala, ali Kad su je naši vojnici spazili i došli do nje, bila je ni živa
nije bilo nazad. Bilo je šta je bilo. A sve je vrijeme drugi sin ni mrtva. Jesam li rekao da se zvala Mejra? Aha. Eto, pa i
mislio da mu majka i čeljad plaču od radosti što je napokon to možeš zapisati.”
doveo nevjestu. Kako se osjećao kada je saznao istinu – ne “Znaš!?”, javim se napokon i ja. “Svašta je ova tehnolo-
znam. Bio sam tu, u komšiluku, i znao sam onoliko koliko gija iznjedrila i svakojake aplikacije su dostupne, ali se ljud-
je bilo ljudski da se sazna, ali svaki put se, na spomen že- ska bol ničim ne može izmjeriti.”
nidbe, sjetim ove braće.” “Zato je Bog dao vas da pišete”, veli on.
“I vas da kazujete”, dodadoh.
Prebacujem temu na nešto drugo. Danas je popularno pri- “I, kad ću moći pročitati?”, upita.
čati o bolesti. To svakoga žulja jer su samo dvije vrste ljudi: “U četvrtak, ako Bog da!”
bolesni i nepregledani. I tu nađosmo poveznicu s agresijom. “Znači u Stavu!”
Opet on kazuje, i opet iz svog komšiluka. “Baš tako”, rekoh.
Htjedoh još dodati da će biti dostupno i na mobitelu.
“Sretoh nedavno komšiju. Moj Safete, u njega ti je ži- Ne znam zašto, ali nisam. n
vot prava filmska priča. Ma šta filmska, to ni na filmovima
nema. Slušaj samo ovo! U ratu ga izveli na strijeljanje. Znao
on dobro svoje dželate, ali dželati nisu znali da iza svakog
strijeljanja ostane neki trag istine. Igrom slučaja, on je bio
taj trag. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ.
Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko
je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U kre-
vetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ra-
njeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom,
onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa
ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i
baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor. Ali kad Allah
odredi da nešto bude, ono i bude, i džabe ti je. Knjiga bi se
o ovome mogla ispisati.”

Prvobitna euforija zbog sijela, muhabeta i dragih ljudi
već je splasnula. Međutim, umjesto mobilnog, mašio sam se
olovke i bilježio ponešto od onog što on govori. Znajući da
ću to vjerovatno i objaviti, ispriča mi još nešto.

“Znaš, svašta se piše, pa i o nekima koji nisu zaslužili ni
da se spomenu. A, već kad budeš pisao, spomeni i ovo, jer

“Bio sam na jednoj dženazi, ima i
nekoliko godina. Umrla žena. Mejra se
zvala, a nepokretna bila. Upali dušmani
u selo, pobili, protjerali i popalili šta su
htjeli, a ona, huda, šta će, kuda će kad je
nepokretna. Danima bila u sobi i čekala
sudbinu. Nisu se dušmani iskaljivali samo
na insanima nego i na hajvanu. Jednog
dana joj priprijetiše da će, čim ispeku vola
koga su baš priklali, doći i po nju da je na
ražanj stave. Čim su oni preko vrata, ona
se dala u bijeg. Spuzala je iza kuće, pa niz
bašču u šumu...”

STAV 29/3/2018 75