Page 19 - STAV broj 402

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Dok iščitavam bilješke iz 1917.
LIJEPA DJEDOVA PORUKA

ZA NJEGOVOG VEĆ

OSTARJELOG UNUKA

Mnogo godina kasnije, kada sam prvi put čuo ovu prelijepu ilahiju,
mogao sam barem naslutiti zašto je djed Jusuf jedne zimske noći,
Piše: posrćući zarakijan i blatnjav kroz Tabašnice, krvav od nekakve tuče,
Sadik IBRAHIMOVIĆ
zastao ispred tekije...
alo je pouzdanih saznanja o Osim što nije govorio o sebi, nepozna- vrata od kuće, pozvao Zarifu i kroz zube
učenom Veli-efendiji (doduše, nica je i to kako je u nederviškoj sredini procijedio: “Vidi, eno ti kuće! Do nje ne-
relativno skoro, čuo sam ne- uspio okupiti učenike koje je, ravnajući se maš ni deset koraka, a ako te napenalim u
Mpotvrđenu priču o tome ko je spram njihovih pameti, podučavao kiraetu, guzicu, preletjet ćeš do tamo brže od Jusufa!
ustvari bio Veli-efendija, ali suzdržao bih fikhskim i akaidskim pravilima, a jednom Hajde, mrš!” – “Nemoj, ba, tako, Ismete,
se, da ne kompliciram, ionako je sve u vezi sedmično, obično četvrtkom navečer, pre- grehota je”, prošaputala bi preplašena maj-
s njim do krajnosti zakomplicirano, op. a.). vodio i tumačio fragmente iz Nevevijevog ka. – “Pusti to, ženo! Niko, ali baš niko, ne
Pisanih tragova o njegovom dolasku i Bustanul Arifina. smije se sprdati s mojim ocem”, odbrusio bi
djelovanju u Tuzli nema, kao ni halvetijske Svake noći iz tekije se mogao čuti zi- i rukom dao znak da se nastavi s ručkom.
tekije u ulici Tabašnice, u kojoj je šejhovao. krullah, derviški obred, kroz koji se kao Narednog dana kao da se ništa nije de-
Nema spomena ni o njegovim učenicima, savršeni kontrapunkt provlačila sjetna ila- silo, Zarifa bi dolazila u našu kuću i mirno
sedam ih je, vele, bilo. Nema, eto, gotovo hija – Sejrana gel sejrana. Mnogo godina ka- započinjala priču o tome kako planeta stoji
ničega osim maglovitog predanja da je neki snije, kada sam prvi put čuo ovu prelijepu na volu, pa kada vo mrdne rogovima, onda
Veli-efendija u osvit Velikog rata došao od- ilahiju, mogao sam barem naslutiti zašto je bude zemljotres, kada kihne, navale popla-
nekud u Tuzlu s hilafetnamom halvetijskog Jusuf jedne zimske noći, posrćući zarakijan ve, a kada mahne repom, eto orkanskih vje-
šejha, kupio trošnu kućicu u Tabašnicama, i blatnjav kroz Tabašnice, krvav od neka- trova i svakakvih pohara. Ali niko je više
uredio je, pretvorio u tekiju i podučavao ta- kve tuče, zastao ispred tekije, dugo osluš- nije ozbiljno slušao, pa ni mi, djeca, samo
rikatskom odgoju sedmericu derviša, među kivao huk zikra, drhtao od ledenog vjetra bi majka, zadubljena u ručni rad, odsutno
njima i mog djeda Jusufa. i neobjašnjive narastajuće naslade u sebi i, klimala glavom zadovoljna što se danas pri-
Bio je, vele, hafiz, znalac orijentalnih na koncu, kada se iz nečijeg grla prolomila ča o volovima i poplavama, a ne o Jusufu.
jezika, dok je bosanski jezik, prema istim ilahija, kao sluđen utrčao u tekijsko dvori- Prisjećam se svega ovoga dok po ko
nepouzdanim predajama, govorio pjevljivo, šte, pao na koljena i kroz suze pokajnički zna koji put iščitavam djedov dnevnik,
naglašavajući zadnje slogove, pa se za njega uzviknuo: “Ljudi, evo me! Evo me, ljudi, tanku, plavu, tvrdoukoričenu svesku, li-
pričalo da je Kurd iz Karamanije, Bugarin iz hoću i ja tako!” stova žutih kao vosak, u koju je, tokom
Varne ili Arnaut iz Albanije ili Makedonije. Premda sam podozriv spram ovakvih zarobljeničkih dana u Rusiji, unosio im-
Kako god da bilo, smisleno je pretpostaviti prekonoćnih prevrata u ljudskim životi- presije, događaje, novčane dugove, vlasti-
da je ovaj lutajući derviš bježao od nečega ma (što ne znači da ih negiram), ova se ro- te i tuđe, te, sporadično, sjetne, melanho-
– teško je, naime, drukčije objasniti njegov mantizirana sličica o Jusufovoj konverziji lične zapise, pisane rukom čovjeka koji se
iznenadni dolazak u Tuzlu, zabačenu kasabu iz rakijanerstva u dervišluk kroz generacije sa svojom nesrećom pomirio, a patnje ot-
bez ikakve tesavvufske tradicije, kao i jedna- prenosila u mojoj porodici, poprimajući to- patio. Zabilješke su polupismene i jezič-
ko nenadani nestanak dvije godine kasnije. kom vremena sve čudesnije i nadnaravnije ki arhaične, ali čitke, bez velikih slova i
Također vele za njega da je bio u kasnim forme, u čemu je prednjačila strina Zarifa, znakova interpunkcije. Evo jedne iz juna
četrdesetim godinama, kratke, prosijede čudna žena, sklona živopisnom pojašnja- 1917. godine: “plaho su lijepe noći ovdin
brade, srednjeg rasta, krupnih plavih oči- vanju svega neobjašnjivog. u tjapkinu (selo u kojem je boravio i radio
ju, tih u govoru i nikada nasmijan. Ispod “Da vam kažem, dragi moji”, zaustila kao obućar, op. a.) iziđem počesto uavli-
dugih rukava šejhovske odore provirile bi je jednom za porodičnom sofrom. “Jusuf je ju pa pušim i ćuti zrikavce i žabe gledam
katkad nesrazmjerno velike šake, grube i bio dobri, evlija! Zemlja se pod njim kupi- unebo pa sve dumam koja lije zvijezda nad
čvornovate – po njima se, govorio je djed la! Od Tuzle do Zvornika nije mu trebalo ni bosnom sumljam daće tako bit al damije
Jusuf, ponajviše moglo doznati o njemu, deset koraka! Ma, kakvih deset, ni pet mu zdrav i čitav odavlen kući doć vasdan bi
jer takve ruke, ni šejhovske ni hodžinske, nije trebalo, a znao je do tamo i k’o ptica bogu šućur činio nebi nikom na bihuzu-
imaju samo ratnici, a ratar, veli opet Jusuf, preletjeti, istinu vam govorim!” ru bijo i nebi zakuko vego bi zafalan bijo
podsigurno nije bio (uvijek sam se pitao, Najednom, kao po kakvoj naredbi, na- na svakom božijem nimetu”.
sve do danas, zbog čega djed – izuzmemo stajao bi tajac i svi pogledi bili bi uprti u Eto, lijepa poruka i pouka za Jusufovog
li ovakve rijetke i površne natuknice – ni- oca. A otac, iz kojeg je sijevala vatra, polah- najmlađeg i već ostarjelog unuka, a i za sve
kada nije pričao o svom šejhu). ko bi ugasio cigaretu, ustao, otvorio ulazna one kojima pameti ne manjka. n

STAV 18/11/2022 19