Page 35 - STAV broj 304-305

KRIVO SRASTANJE

Čekajući nenadanu posjetu

PAO JE PRVI SNIJEG

Djece na ulici i bočnim, strmim sokacima, pogodnim za sankanje,
nema ni za lijeka, otišla su odavno skupa s roditeljima iz mahale i
besperspektivnog grada koji im, njihovim uglavnom obrazovanim
roditeljima, osim Zavoda za (ne)zapošljavanje, nije ponudio ama
baš ništa, pa su se, promućurno i na vrijeme, malo-pomalo počeli
iskradati, rasipati diljem svijeta i organizirati živote koji, u odnosu na
ono što su ostavili iza sebe, imaju glavu i rep.
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ

ao je prvi snijeg, mokar i gust. snijegom prekrivenu ulicu, međutim, a – Zašto?
Gledam kroz prozor na opustjelu počesto mi se to dešava, nemam dovolj- – Eto, zato!
ulicu, u “zimsku čaroliju” koja sta- no hljeba, a kako, opet, moj sin također – To nije odgovor!
Prijim mahaljanima unosi zebnju u počesto zna navratiti, bojim se da za ru- – Znam da nije, ali može mi se i to
srca, jer ogrjeva nikad dosta za naše pre- čak dovoljno hljeba za obojicu neće biti. s pravom! Kuću si mi usmrdio, Bog ti
duge i teške zime (jednom mi je prijatelj Doduše, može i on, ako navrati, skoknuti pamet dao!
iz Mostara rekao da bi u Tuzli živio samo do granapa, ali... Nejse. – Pa, ženo Božija, star sam, hafifan,
kad bi morao, uz duhovito obrazloženje, U susjednoj avliji komšija M., oskud- bolji se od mene ukopavaju, ništa više
a koje, opet, nije daleko od istine, kako no odjeven, prekriven mokrim snijegom od života nemam, a ti bi i cigare da mi
mi, Tuzlaci, tri mjeseca cijepamo drva, a i, od ledene studeni, promrzlim, kao krv ukineš?!
ostatak godine, iliti devet mjeseci, nepre- crvenim rukama, testerom reže debelu – A, ne, ne, ne! Ne pali to kod mene,
stano ložimo vatru). Djece, pak, na ulici bukovu granu. M. je demobilizirani pri- dragi moj! Ma, šta ja s tobom, uostalom,
i bočnim, strmim sokacima, pogodnim padnik ARBiH i “demobilizirani” logoraš. i raspravljam?! Nema više pušenja u kući
za sankanje, nema ni za lijeka (doduše, i Živi sam (supruga ga je napustila dok je i tačka! Kraj priče!
dok ih je bilo, nisu hajali snijeg i zimske bio zatočen u logoru, a djecu nisu imali), – Pa, šta sad da radim?
radosti, ali to je neka druga priča), otiš- tiho, nenametljivo, jedini mu je prihod – Puši u avliji!
la su odavno skupa s roditeljima iz ma- mizerna invalidnina i, premda narušenog – Po ovom snijegu i hladnoći?!
hale i besperspektivnog grada koji im, zdravlja, nikad se ni na šta ne žali. – Nisam ja kriva zbog toga!
njihovim uglavnom obrazovanim rodi- M. izreza bukovu granu, potom oble – Mogu li makar u kupatilu? Otvo-
teljima, osim Zavoda za (ne)zapošljava- cjepanice, iz kojih lije voda, brzo i vješto rit ću prozor!
nje, nije ponudio ama baš ništa, pa su se, iscijepa na polovine i četvrtine i unese ih – Ni govora!
promućurno i na vrijeme, malo-pomalo u kuću. Gledam sve to i pitam se kako će – Ni to ne daš?!
počeli iskradati, rasipati diljem svijeta i mu poći za rukom drva natopljena vodom – Sušim veš u kupatilu, čovječe! Ima
organizirati živote koji, u odnosu na ono zapaliti u peći, ali, ipak, nekoliko minuta sve da se usmrdi od tvojih cigara! Eto,
što su ostavili iza sebe, imaju glavu i rep, poslije, iz odžaka na njegovoj kući ugle- zato ne dam!
dostojni su mladog, pametnog i obrazo- dah dim. Uspio je. Kako, ne znam. Vidim, – A mogu li...
vanog ljudskog bića, a najjasnije se to da nakratko izađe iz kuće da provjeri “vuče” Nisam ih više slušao, ali pretpostav-
vidjeti kad za ljetnih mjeseci posjete ma- li odžak, pa, kad se uvjerio da se baš do- ljam da mu je N., na koncu, ipak dozvo-
halu, grle i ljube ostarjele majke, presjede bro zadimio, protrlja ruke, od studeni ili lila da puši u kući. Uvijek tako bude, do
kao na iglama pet-šest dana u avlijama i zadovoljstva, ne znam, i vrati se unutra. nove zabrane i rasprave.
potom, nakon za njih, zasigurno, napor- U kući preko puta moje preglasna Spušta se mrak. Iz kuće nigdje nisam
nog glumatanja vedrine i razdraganosti, s žučna supružnička rasprava, ko zna koja izlazio. Snijeg i dalje pada, mokar i gust.
dubokim olakšanjem napuštaju sumorni po redu, a povod je uvijek isti: muž puši Ložim vatru i pristavljam vodu za kahvu.
ambijent u koji, da nije ostarjelih i upla- u kući, a supruzi to smeta. Bacam još jedan pogled na opustjelu ulicu.
kanih majki, nikad više ni privirili ne bi. – Ali, dozvolila si mi, šta ti je sad odjed- Osim automobilskih, ljudskih tragova na njoj
I dalje gledam kroz prozor. U dvoj- nom – molećivo reče komšija E. nema. Ni moj sin nije navratio u nenadanu
bi sam izaći iz kuće ili ne. Nikakva me – Jesam, ali promijenila sam mišljenje posjetu, a moja je bojazan bila neosnovana,
nužda ne tjera da izlazim na vodnjikavim – oštro i bespogovorno reče komšinica N. hljeba je, ipak, bilo dovoljno, za obojicu. n

STAV 31/12/2020 35