Page 39 - STAV broj 159
P. 39
bošnjak u new yorku
Performans na koji otac nije bio pozvan
No Music, No
Country, No
Lyrics... Nothing...
Ideja za performans bila je jednostavna: prosit ću na ulici, stavit ću
Piše: ispred sebe praznu konzervu američke humanitarne pomoći na kojoj
Nebojša piše “USA – Not to be sold or exchanged” u koju će narod stavljati
ŠERIĆ ŠOBA pare. Okačit ću o vrat gitaru bez žica na kojoj ću “svirati”, a okačit ću i
bijelu ploču na kojoj ništa ne piše
Sunce me probudilo. Trebao je to biti
veliki dan za mene ili totalni ponor. ulaza u pijacu. Kontao sam kako tu imam bi prišao i ubacio siću. Počeo sam se opu-
Nisam bio siguran šta će se desiti, najbolje šanse da budem primijećen. Na štati i šire otvarati usta.
trebalo je očekivati svašta. Nisam sebi sam nosio neki stari mantil iz šezde- Sve to nije trajalo dugo kada je nasred
nikada prije radio javni performans, i to setih, na glavi šešir koji sam dobio u Pa- ulice stao kao ukopan moj daidža Alija.
nasred ulice, a izgleda da je bilo došlo rizu od Huguesa, a na nogama poderane Nije mogao vjerovati svojim očima da
vrijeme i za to. Godina je 1996. Ljudi još “martinke”, poklon od Douga iz Glasgowa. unuk njegove sestre stoji i prosi. Prišao
padaju na zemlju kad smećarski kamion mi je i zamolio me da se sklonim ustranu.
bučno poskoči na raskršću, rat je još žesto- Kad sam prilazio mjestu zločina, kre- Odgovorio sam da se ne mrdam, da izvo-
ko odjekivao u ušima ljudi. Ni sam nisam nuo je teški panični napad. Znojenje. Po- dim performans, da je to umjetnički čin
bio siguran ni gdje sam ni šta sam, osjećao čeo sam se gušiti. Izgledalo je da se ništa i da nisam tu zbog para. Teška situacija.
sam da to moram na neki način iskaza- neće desiti. Naprijed-nazad, naprijed-na- Daidža je u nevjerici otišao dalje, krajič-
ti. Panika me počela hvatati, stvari nisu zad. Što sam se više ohrabrivao, bilo je kom oka primijetio sam ga kako zamiče
bile jednostavne, prvi je put ipak prvi put. sve gore. Ali stisnuh petlju i izađoh na prema telefonskoj govornici.
Iskrao sam se iz kuće sa svojim skulama glavnu džadu. Spustih konzervu ispred Nakon pet minuta, dolazi taksijem
da me niko ne primijeti i krenuo prema sebe, podigoh glavu i sve poče. moj stari. Bio je crven u licu, očigledno u
gradu. Prethodno sam okrenuo nekoliko teškoj muci. Bi mi ga žao, ali šta sam mo-
telefonskih brojeva i obavijestio ljude da Nisam ništa očekivao, ništa se nije ni gao. “Hajde, hajde, sklonimo se ustranu...
će se nešto dogoditi na tom i tom mjestu. trebalo očekivati, koga briga za još jed- trebao si mi reći da nemaš para, dao bih
nog ludaka koji stoji i nešto traži. Ipak, ti...”, stari je bio uporan. Znao je da sam
Ideja za performans bila je jednostav- ljudi su posmatrali u nevjerici i osjećali za vrijeme rata bio u bolnici, da sam pu-
na: prosit ću na ulici, stavit ću ispred sebe sažaljenje, nešto je ipak dopiralo. Poneko
praznu konzervu američke humanitarne
pomoći na kojoj piše “USA – Not to be kao, mislio je da je to još jedna, ali mno-
sold or exchanged” u koju će narod stav- go gora epizoda.
ljati pare. Okačit ću o vrat gitaru bez žica “Stari, bolan, pusti me na miru, vidiš
na kojoj ću “svirati”, a okačiti ću i bije- da radim, ovo je savremena umjetnost!”,
lu ploču na kojoj ništa ne piše. Ukratko, ponovih nekoliko puta. Nije mi vjero-
nakon svega što mi se desilo posljednjih vao. Držao me je pod miškom, ali se ni-
pet godina, nemam ništa da kažem, muka sam dao. Trebalo mi je nekoliko minuta
mi je bilo od samog sebe i cijele planete. da ga konačno uvjerim da je sve u redu
Ništa ne nudim nikom; samo prazne ri- i da to radim svjesno. Stajao je još neko
ječi i zvukove kojih nema, ništa za pare, vrijeme na uglu i sve to posmatrao. Zatim
pare za ništa. digao ruke u zrak, spustio ih i otišao kući.
Nastavio sam dalje kao da se ništa nije
Sišao sam niz Džidžikovac i otišao do dogodilo. Povratka nije bilo. Sve što je taj
Obala Art Centra (koji se tada nalazio on- dan trebalo da se desi, desilo se. Na kraju
dje gdje je sada “Delikatesna”). Zgrada je sam pokupio rekvizite i otišao u sporednu
bila svježe “otkrivena” od vreća pijeska. ulicu. Zapalio cigaretu, sjeo ispred nekog
Neko sam vrijeme ćaskao s uposlenima, ulaza i osjetio olakšanje. “Nije to bilo baš
obavijestio i njih da nešto radim (što se toliko crno”, tješio sam se. A onda sam
pokazalo korisnim, jedine fotke koje imam pogledao u kantu. Narod je ubacivao i
oni su napravili) i krenuo put Ferhadije i ubacivao. Umoran i konfuzan, izbrojao
sam šezdeset maraka. n
STAV 22/3/2018 39
