Page 45 - STAV broj 188
P. 45

STAJALIŠTA

                                  KRIVO SRASTANJE

                 Gledajući pecirakijaše

    CRTICA IZ
    KARAKAZAN

Piše:

MAHALESadikIBRAHIMOVIĆ
                                             Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad
Vrijeme zaista leti, ili mi kroz             alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno
            vrijeme, svejedno. I ostavlja    osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici,
            tragove, i ovakve i onakve.      pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne
            Od prošlog do ovog oktobra,      tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo,
jasno to pa i bolno osjećam, nisam isti      iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije
čovjek. Promijenjen sam, drukčiji, bo-
lešljiviji, šutljiviji, usamljeniji. Ništa   iskreno, kao da je u njemu i oko njega      “Ako se čovjekova duša boji smrti i
čudno, starim.                               sve u redu i na svom mjestu, kao da su      izlaska iz tijela koje je za nju kao zatvor,
                                             razuzdani pecirakijaši tek nelijep san,     odnosno ako ne želi da se pridruži neo-
    Ali, dok koračam mahalom, primje-        nešto daleko, tuđe, potpuno mu stra-        graničenom duhovnom svijetu, onda je
ćujem da se od jednog do drugog okto-        no i nebitno.                               ona džahil, neznalica i bez srca koje je
bra malo toga promijenilo, gotovo ništa:                                                 sposobno da osjeti i primi pravu istinu.
ista dva rakijska kazana, jedan u garaži,        Osmijehom mi dobri starina poru-        Oni, pak, koji su spoznali pravu isti-
drugi u nevelikoj avliji, isti sivi, sumor-  čuje da je sve to skupa ništa drugo do      nu, koji su se uzdigli na visok stepen
ni oblaci nad gradom, isti ljudi oko ra-     puka iluzija, pričin, osjetilna obmana      sreće, mutmeinn, oni znaju i vjeruju da
kijskih kazana, ista svirka i pjesma, isti   koja će, kao i svaka druga obmana, sla-     će kod svog Gospodara, dž. š., naći ugo-
smrad alkoholnih isparenja, isti, istina     bašna, nepostojana, trajati kratko, iz-     dan položaj, pa zato svoju smrt, edžel,
ljubazni i obzirni, pozivi pecirakijaša da   divljati se i, na koncu, rasplinuti, kao    očekuju kao veliku blagodat i veliki
im se pridružim, pojedem nešto i popi-       da je nikad nije ni bilo.                   spas (od problema ovog svijeta), tako
jem čaj, sok. I isto, moje, ništa manje                                                  da oni ne žure (da tamo idu, pa se sami
ljubazno, odbijanje.                             I da, kao takva, nije vrijedna ljut-    ne ubijaju, nego žive život onakav ka-
                                             nje, unutarnjeg nemira, jer u našoj         kav jeste) jer znaju da je to edžel, a nije
    Isti je, ili mi se to samo čini, i sta-  je mahali naprosto tako kako jeste,         adžela, Božija je odredba kada će oni
rina Muhamed, tih, smjeran, pobožan,         a, kad dođe vrijeme za to, svako će         tamo ići, a nije hića i žurba.”
vazda s bijelom kapicom na kao snijeg        naći svoje, iščitah i to iz Muhamedo-       Najednom, kao nekim čudom, po-
sijedoj glavi, a, baš kao i prošlog okto-    vog osmijeha.                               put kakvog oniričkog ozarenja, pecira-
bra, isti mu je i pogled: bezizražajan.                                                  kijaši, neizdrživi smrad, robijašnica u
                                                 Koračam ka kući, s mukom se pro-        kojoj jesam i šta sve ne, učiniše mi se
    Dok tromim, staračkim hodom šetka        bijam kroz nesnosni smrad alkoholnih        nevažnim, smiješnim čak; nečim što,
avlijom s rukama na leđima, pa naslo-        isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen,   baš kao što to iščitah iz osmijeha pro-
njen na ogradu pravi predahe i gleda u       snažno osjetih da, ovakav kakav jesam,      svijetljenog starine Muhameda, nije
raspjevane pecirakijaše, na licu mu se       zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa     ništa drugo do iluzija, obmana; nečim
ne može ništa iščitati: ni prijezir, ni od-  valjda zbog toga, zbog svekolikog osje-     što, naprosto, nije vrijedno moje ljutnje,
bojnost, ni razočaranje, baš ništa.          ćanja egzistencijalne tjeskobe, nenada-     ogorčenja, unutarnjeg nemira, jer, i to
                                             no se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao  snažno osjetih, kad se na ovoj ogromnoj
    Kako je buka prevelika, pozdravljam      blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti   pozornici predstava završi, zavjesa spu-
ga podignutom rukom. On otpozdrav-           Mevlanin bejt iz Mesnevije:                 sti i svjetla pogase, svako će naći svoje,
lja i osmjehuje mi se, ali vedro, čisto,                                                 ono što samo njemu pripada.
                                                 “Ptica koja je zatvorena u krletki,     Odložih komentar bejta, duboko
                                             kafezu,                                     othuknuh i bi mi lakše.         n

                                                 ako ne traži načina da se otuda iz-
                                             bavi, to je zbog njezinog neznanja.”

                                                 Kod kuće čitam i komentar ovog
                                             bejta:

                                                                                         STAV 11/10/2018 45
   40   41   42   43   44   45   46   47   48   49   50