Page 41 - STAV broj 308

Desno od mene vidim momka kako ide
pravo ka agresorskom rovu. “Browning”
neprestano puca, naizmjenično kratke i duge
rafale. Vojnik je sve bliži četnicima. Prilazi
im na desetak metara, ustaje, okreće ručni
bacač prema rovu. Eksplozija, zatim bljesak i
teški je mitraljez utihnuo.

čujemo: “Tigar probio liniju, tražimo pojačanje, hitno pojačanje,
probili su liniju.”
Mi još čekamo da napadnemo. Prošle su dvije-tri minute, moto-
rolom nam stiže naredba: “Strijela, kreni po planu.”
Hamza se ispred mene ispravio na koljena i uperio “zolju” ka
četničkom rovu. Detonacija i prasak, a onda plamen koji se izvija u
nebo. S njihove nam linije leti salva metaka.
Ležim u bari i čujem kako se meci zabijaju oko nas u zemlju i
zvižde nam iznad glava. Asif viče da idemo, ne smijemo dopustiti
da nas pribiju uz zemlju. Momak iz Tuzle ispred mene samo što je
ustao pada pogođen u prsa. Uspijevamo ga prihvatiti. Dva ga vojni-
ka, dok jauče od bolova, puzeći vuku na mjesto gdje će biti previjen.
A onda još dvije jake detonacije. Vidim da je Hamza desno od
mene ispalio još jednu “zolju”. Asif ustaje i sasipa iz svoje “osamde-
setčetvorke” po četničkom rovu. “Idemo”, viče, “sad imamo priliku!”
Ispred nas ključa. Zrna lete na sve strane. Žmireći, trčim prema
Asifu i čekam kad će me pogoditi. Bacam se u zaklon iza brežuljka
s olakšanjem. Teška strojnica sije smrt ispred sebe, ali mi smo na-
domak tranšeje.
Desno od mene vidim momka kako ide pravo ka agresorskom
rovu. “Browning” neprestano puca, naizmjenično kratke i duge rafa-
le. Vojnik je sve bliži četnicima. Prilazi im na desetak metara, usta-
je, okreće ručni bacač prema rovu. Eksplozija, zatim bljesak i teški
je mitraljez utihnuo.
Skačemo i trčimo prema tranšejama. Prvi uskaču Miralem i Asif.
Njegov mitraljez ponovo trešti. Vidim dva četnika kako se povijaju kao
klasje i padaju natrag u tranšeju u neuspjelom pokušaju da je napuste.
Praktično smo ih pregazili. Momak koji je uništio teški mitraljez
prelazi preko tranšeje na putu ka nama. Dok je preskače, lijevo od
njega odjekuje rafal. Pokušavam razumjeti šta se događa.
Sve se odigrava u sekundama iako se čini kao da su minute. Mo-
mak se zateturao i pao unazad. Hamza preskače preko grudobrana
i ispucava dugi rafal. Četnik, koji je krenuo iz zemunice, udario na
Hamzu. Svi pritrčavamo do pogođenog vojnika.
Momak iz Živinica drži ga na krilu i doziva imenom. Iz tri rane
na prsima šiklja krv. Vadimo zavoje, počinje previjanje.
Stojim sa strane i gledam ga pravo u oči. Ne govori, a oči mu se
pune suzama. Čučnem pored njega i uhvatim ga za ruku. Nijemo
me gleda pokušavajući da kašlje. Osjećam u jednom trenu jači sti-
sak ruke, a onda me naglo pušta. Oči ostaju zagledane u jednu tačku
– staklenasto zelene i suzne.
“Gotovo je”, reče medicinar, “preselio je.” Puštam mu ruku. Po-
lahko. Asif mu zaklapa oči.
Ustajem i okrećem se na drugu stranu. Pucnjevi se još čuju ispred
nas. Tranšeje se pune našim novopristiglim vojnicima.
Ponovo se okrećem da pogledam momka čije je tijelo još na ze-
mlji. Pitam se, naglas: Zar ovako hrabri ljudi trebaju baš ovako otići
s ovog svijeta. Nekako mi je bez veze da nastrada na kraju, od ruke
kukavice koji je gledao kako da pobjegne.
Asif se uspravlja i udara me po ramenu: – Vidi, dječače, niko ne
zna kad će doći red na nas. Allah određuje, brate, a ne mi.
Podižu ga na nosila i odnose. Stojim nepomično i gledam dok
zamiču iza šikare.
Stajao sam, a kiša je ponovo počela padati. n

STAV 28/1/2021 41