Page 82 - STAV broj 308
P. 82

APOKRIFNI FRAZARIJ



                                            Sjetio sam se priče o Husi i Hasi
                                            EPILOG EPOHE





                                            I MARGINALIJE





                          Piše:             Primijećeno je da tragedija koja se ponavlja u vremenu postaje farsa, jer
                          Irfan HOROZOVIĆ   je kraj poznat svima osim njegovim sudionicima. Likovi iz te farse ništa
                                            ne primjećuju. Igraju svoju ulogu. Igrači su.


                   udi čine i govore mnoge stvari   smo željeli, ali uskoro se vratio i donio dva   stigli do velike brončane skulpture, izgle-
                   kojih nisu u potpunosti svje-  ćevapa na dvije čačkalice. Držao ih je po-  dala je upravo onako kako mi se učinilo i
                   sni. Ko zna zašto. Možda je to   nosno i rekao nešto kao da ih je sad upra-  kako sam rekao.
         LJneka potvrda postojanja? Ili     vo ispekao. Kad smo uzeli, nije se udaljio.   – Šta je bilo?
         žele sačuvati duh epohe u kojoj žive? Ni   Čekao je naše mišljenje.      – Ništa posebno. Nečeg sam se sjetio.
         sami ne znaju. A ipak to čine. Kad neka   – Kako ide?                    I ispričah mu.
         epoha mine, minu i njene epohalne stvari.   – Ide kao Marx uz Engelsa.   – Nemoj mi njih dvojicu više spominjati.
         I ljudi koji su te stvari činili.     Ne znam šta je bilo mom prijatelju da   – Ti si ih i uveo u razgovor.
            Možda je zato primijećeno da tragedija   to kaže. Ali zaista je to izrekao. Odgovor   I ništa više nisam prozborio.
         koja se ponavlja u vremenu postaje farsa,   je bio munjevit i zapanjujući. I lice našeg   Nešto kasnije počeo sam se smijati.
         jer je kraj poznat svima osim njegovim   domaćina se promijenilo. Poput semafora.   Zaista sam se neobuzdano smijao. Sjetio
         sudionicima. Likovi iz te farse ništa ne   Pocrvenio je. Požutio. I pozelenio.  sam se priče o Husi i Hasi koji su ono-
         primjećuju. Igraju svoju ulogu. Igrači su.  – Ide k’o budali šamar!   mad polagali državni ispit kako bi nji-
            Svi stari ljetopisi počinju od nastanka   Očito su spomenuti za njega bili nešto   hova podobnost bila neupitna. Prozvali
         svijeta. Onako kako su njihovi pisci u to   poput drumskih razbojnika zbog kojih se i   su Hasu i suštinska pitanja bila su: Ko
         vjerovali. Iz tog se oblikuje sve što dolazi   zadesio ovdje. To je izgledalo opasno. Zaista   je napisao Kapital?, Ima li života u sve-
         potom. Jedanput, na početku poratnog vre-  opasno. Uvod u tjelesni sukob. Međutim,   miru; i Šta je ovo za tebe? (komisija mu
         mena, načinjena je bila skupina otprilike   neuspjela šala ipak se nekako dokotrljala   je pokazala sliku Jugoslavije koja je bila
         onog najboljeg što imamo u svim umjetno-  u prostor šala. Prepoznali su mog visokog   okačena na zidu). Haso je odgovorio tač-
         stima i pokušavala je predstaviti zemlju u   prijatelja kao našeg čovjeka s televizije i   no na sva pitanja, a za sliku je rekao da
         svijetu. Bilo je to morno doba, opterećeno   nedvosmislena dotadašnja uvreda sama se   je to njegova majka. Ponosan, na izlasku
         u svakom segmentu. Bilo je to kad su rane   od sebe istopila.         je doturio papirić rođaku Husi s odgovo-
         tek ponegdje počele zacjeljivati.     Dok smo sjedili, ipak sam o tom razmiš-  rom na pitanja. Konačno je u prostoriju
            Izišli smo iz hotela, moj visoki prijatelj   ljao. Nikad ga nisam čuo da ih je spome-  ušao i Huso.
         i ja, te pošli u šetnju. Doručak je bio obi-  nuo. Ni jednog ni drugog. Možda je to bila   “Ime oca? Ko ti je otac?”
         lat, ali za neke druge ljude. Ono što nam   žovijalna dosjetka nekog njegovog politič-  Komisija je izgledala strogo. Odgova-
         je nedostajalo bilo je izuzetno skupo. Zato   kog poznanika koji je na nju bio ponosan.   rati se moralo.
         smo i izišli. Kao ovisnici vremena. Bilo je   Možda? U svakom slučaju, naš svijet bio   “Marx započeo, Engels završio.”
         to u Beču. Tako glasovitom gradu. Osim   je prožet njegovim utjecajem. Jedan grad   Nastao je trenutak šutnje.
         svega onog što smo znali o njemu, podsje-  zvao se po njemu (više ne). Za mišljenje   “Jesi li ti lud?”
         ćao nas je i na nešto drugo. Posjeta knjižari   o estetici, uz Hegela i Crocea, njegovo je   “Pretpostavlja se, ali nije dokazano.”
         taj dan. Slika najvećeg pikada na svijetu.   bilo presudno. Što se mene tiče, pozna-  Jedan od ispitivača usta nervozno i
         Sarajevo, naravno, po jednoj bolnoj novi-  vao sam njegove estetičke stavove, čitao   uperi pokazivač na kartu.
         narskoj interpretaciji. I druga historijska   mu mladenačke pjesme, vidio fotografiju   “Šta je ovo za tebe?”
         sjećanja kao anegdote o Mariji Tereziji,   njegova groba u Londonu, odakle mi je   Huso se podignu, pogleda i suze mu
         te stravičnim vojnim upadima Ludwiga   dragi tetak donio džemper. I to bi bilo to.  gruhnuše na oči:
         Badenskog i, potom, Eugena Savojskog.  Izišli smo, nakon nekog vremena, i   “Vidi mi tetke Hanife. Kako se samo
            Primijetili smo, najednom, natpis koji   nastavili sa šetnjom. Bližila se i sljedeća   ofucala...”
         je izgledao kao naš. U vanjskoj vitrini bio   obaveza. Sjetio sam se nečeg i nasmijao   Smijao sam se, a moj visoki prijatelj me
         je kalendar i plakat gostovanja poznatog   se. Bilo je to u Berlinu. Hodali smo pro-  sumnjičavo gledao. Ništa mu nije bilo jasno.
         pjevača. Otvorili smo vrata i vidjeli da je   stranim travnjakom i najednom ugledah   – Što se smiješ?
         to golemi prostor, ali sve su stolice bile   veliku skulpturu. “Šta je ono”, zapitao   – Smiješno mi je, ali ne mogu ti reći.
         podignute. Očito je prije toga bila burna   sam čovjeka koji me je vodio. “Ne znam   – Zašto?
         noć. Nekoliko ljudi ipak je sjedilo ispred   ni sam...”, odgovorio mi je. “Izgleda kao   – Rekao si da ti ih više ne spominjem.
         dvorane. Jeli su i pili.           da se Marx u hodu zamorio i zato je sjeo.   – Koga?
            Pitali smo možemo li i mi. Dopušteno   A Engels i dalje stoji s rukom na njego-  – Znaš ti koga.
         nam je. Čovjek nas je poslužio onim što   vom ramenu?” “Nisam siguran.” Kad smo   – Aha...           n



         82  28/1/2021 STAV
   77   78   79   80   81   82   83   84