Page 49 - STAV broj 254

je otići u šumu i brati gljive. Što bi bilo?
Esad i ja radimo sve poslove. Krava tre-
ba da nam se uskoro oteli, pa je i oko nje
potrebna posebna pažnja. Rodom sam iz
Bosanske Gradiške, ovdje sam došla prije
četiri godine, kada sam se udala. Imamo
i nešto koka. Kupujemo malo pšenice i
kukuruza za njih”, kaže Sabra.
Mještani Jeleča tvrde da ne idu samo
Bošnjaci iz ovih krajeva, nego da isto
tako i Srbi napuštaju ove krajeve, te da
je zbog toga sve tako otužno i pusto. Bo-
jažljivo govore da za nekoliko godina tu
više niko neće ostati da živi, jer u Milje-
vini od prvog do šestog razreda trenut-
no ima svega 16 učenika. Bošnjaci Jele-
ča dobro se sjećaju i zločina počinjenih
nad njihovom braćom, sestrama, majka-
ma, očevima, kćerima, sinovima za vri-
jeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Kažu kako ih je više od pola ubijeno, a
dosta njih ni nakon svih ovih godina
nije nađeno. Tu je i obližnje šehidsko
mezarje u kojem leži stotinjak Jelečana.
dva puta bila na operaciji, operisala kuk, napadalo, pa su jednom u po bijela dana Žene, starci, djeca, sve što su našli, to su
ugradili su joj umjetni”. vukovi prišli tu na svega pedesetak me- i ubili. Kažu da iza svakog nišana stoji
tara od kuće i poklali hejbet ovaca. Ne- po jedna neispričana priča, bez izuzetka
ČESTE POSJETE VUKOVA maju oni ovdje nikakvih prepreka, to je strahovita i tužna. Uvrh mezarja stoji i
Amel Kavazić živi s ocem, majkom, njihova teritorija, a i šuma je tu odmah spomen-ploča na kojoj stoji ime “Jelena
suprugom i djevojčicom u svojoj blizu”, objašnjava Esad Kavazić. Srnja”. Bila je supruga Envera Srnje, koji
porodičnoj kući. Svi se slažu da im je Porodica Kavazić ljetos je od rođaka leži odmah do nje. Odveden je i ubijen
najteže zimi, kada je sve okovano sni- dobila plastenik, koji im je bio od veli- sa svojom suprugom. Mještani Jeleča i
jegom i ledom. Amelov otac Esad ističe ke koristi. “Našli smo fin komad zemlje sada se sjećaju priča kako su srpski voj-
da zna pojedine prijeratne komšije koje gdje smo ga montirali. U njemu sijemo nici htjeli pustiti Jelenu, Crnogorku iz
sada žive u velikim gradovima u Bosni i paprike, paradajz. Nalazimo se na 820 okoline Nikšića, što je ona kategorički
Hercegovini i jedva kraj s krajem spaja- metara nadmorske visine, povisoko je za odbila, kazavši da ne želi nikakav dru-
ju, a ne žele da se vrate na svoje imanje. određene kulture. Sijemo najviše za sebe. gačiji tretman u odnosu na ostatak boš-
“Neće da rade na svojoj zemlji, da siju, Ono što brze ruke možemo prodati jeste njačkog stanovništva u Jeleču. Nakon
da uzgajaju voćke, brinu se oko hajva- krompir. Ostatak pretežno podijelimo agresije, kada su pronađeni njeni po-
na. Ja to ne mogu nikako da razumijem. svojoj porodici koja nam dođe u posjetu, smrtni ostaci, mještani su kontaktirali
Mi ovdje imamo oko 40 dunuma zemlje. i to je to. Organiziranog otkupa nema”, njenu braću kazavši im da su je pronašli,
Ona je itekako vrijedna kada ima neko objašnjava Esad. te da mogu doći i odnijeti njene ostatke
na njoj da radi, a kada bih je prodavao, Najviše mu pomaže snaha Sabra. kako bi je ukopali u pravoslavno groblje.
to bi otišlo u bescjenje. Najviše se bavi- “Obrađujem, sama radim. Kada ima nešto Oni su im kratko odgovorili da je njena
mo poljoprivredom i sijemo zelen. Ima- od bilja u šumi, odemo i to beremo. Nije želja bila da živi s Bošnjacima, da umre
mo i krave. Nekada sam imao i ovaca, ali mi mrsko raditi, što bi mi bilo, za svoju s Bošnjacima, pa, eto, sada neka bude i
su vukovi to napadali. To je danonoćno porodicu, za svoje dijete. Kažu, sramota ukopana s Bošnjacima. n

STAV 16/1/2020 49