Page 25 - STAV broj 335
P. 25

KRIVO SRASTANJE



                                             Dok čekam kišu

                                            OD MAJEVICE




                                            SE NE NADAJ




                                            NIKAKVOM DOBRU




                          Piše:             Moja majka, mirna i staložena žena, tad bi odmahivala
                          Sadik IBRAHIMOVIĆ
                                            rukom i razočarano ustvrđivala da kiše nema zato što oblaci
                                            sedmicama dolaze iz pogrešnog smjera. “Iz onog budžaka
                                            dolazi kiša”, govorila je pokazujući prema zapadu. “Vidiš,
                                            ondje, od Ozrena, a od Majevice se ne nadaj nikakvom dobru:
                                            ili će oluja ili kršni led, trećeg nema.”







                 avno je bilo, pa godinu ne pam-  kod koga ne mogu se sjetiti, a i punica s   – Ko je Haris?
                 tim, ali pamtim da je bilo vre-  djecom, mojom djecom, također je otišla   – Onaj, od tete Alme, što stanuje na
                 lo, prevrelo ljeto, bez kapi kiše,   posjetiti rodbinu u Sarajevu.  trećem spratu. Baba, šta ti je? Ti ništa
         Dsušno ljeto kakvo, čuo sam go-       Pokušavam čitati neku knjigu. Ne ide.  ne znaš!
         vorkanja naokolo, ni najstariji mahaljani   Ni s pisanjem nije ništa bolje. Tek   – Dobro, dobro, sad znam. Njegova
         nisu zapamtili.                    jedna uspjela rečenica. Ostalo sam izbri-  mama je Alma, a živi na trećem spratu.
            Doduše, danima je mirisalo na kišu.   sao. Ostavljam sve. Ne ide pa ne ide. Šta   Je li tako?
         Dva-tri puta sedmično, uglavnom popod-  mogu, dešava se.                 – Eto, vidiš da znaš. A teta Minka mi
         ne, nad gradom bi se gomilali ogromni,   Zvoni telefon. Javlja se moj sin, u to   je poklonila lutku.
         tamni oblaci, natkriljivali cijelu okolicu i,   vrijeme, ako se ne varam, desetogodišnjak.   – Ko je... Baš lijepo. Sviđa li ti se?
         činilo se, pa i onima najiskusnijim, da će   Pita kako sam, snebiva se, zasigurno je u   – Sviđa, prelijepa je. Ćao, baba, evo
         svakog trena prosuti iz svoje utrobe drago-  sobi još neko s njim, ponovo pita kako   ti poljubac!
         cjeni i toliko željeni teret. Međutim, kiše   sam, pa šapuće da mu jako nedostajem,   – I ja tebe puno volim.
         nije bilo. Vjetar s Majevice, malo-pomalo,   da mu je kod rodbine dosadno, ne može,   Spuštam slušalicu. Gledam kroz pro-
         potiskivao bi kišonosnu masu u smjeru   veli, više bez mene i drugova u Tuzli. Tje-  zor. Kiša i dalje pada.
         zapada, sat-dva poslije grad bi poklopila   šim ga, bodrim nježnostima i slatkastim   Na trenutak pomislih kako bi bilo do-
         sunčeva jara, a mahalom su se pronosile   obećanjima, a on mi, na rubu plača, daje   bro nazvati nekog od prijatelja, prošetati
         vijesti kako nad Gračanicom ili Srebre-  kćerku. Ona je, opet, vedrija, pričljivija,   ispod kišobrana glavnom ulicom, sjesti
         nikom lije kao iz kabla.           smije se i zasipa me nasumičnim pitanji-  negdje, porazgovarati malo, o bilo čemu,
            Moja majka, mirna i staložena žena,   ma i impresijama.             ali, umjesto toga, uzeh staru, tvrdouko-
         tad bi odmahivala rukom i razočarano   – Baba, kako si?                ričenu bilježnicu i zapisah:
         ustvrđivala da kiše nema zato što oblaci   – Dobro, zlato, reci mi...    “Danas je pala kiša.
         sedmicama dolaze iz pogrešnog smjera.  – Ona Mirna je stvarno zločesta.  Prva od početka ljeta.
            “Iz onog budžaka dolazi kiša”, govo-  – Ko je Mirna?                  Majka ovog puta nije bila upravu.
         rila je pokazujući prema zapadu. “Vidiš,   – Ona, od tete Zlate, kako ne znaš?!  Kišonosni oblaci došli su iz smjera
         ondje, od Ozrena, a od Majevice se ne na-  – Aha, ta Mirna... Da, da, sad znam...  Majevice, a od oluje ili kršnog leda, sre-
         daj nikakvom dobru: ili će oluja ili kršni   – Kaže mi, ovaj, samo da se sjetim,   ćom, ni traga.
         led, trećeg nema.”                 kaže mi da sam prava glupača, a i ja njoj   Čudno.
            Ipak, jednog popodneva, oblačnog i   kažem da je prava glupača. I još sam joj   Bila je tako sigurna i samouvjerena.
         ništa drukčijeg od svih prethodnih, kiša   rekla da je nekulturna i nevaspitana. Je-  Tako sigurna da sam gotovo povjero-
         je napokon pala. Sitna, hladnjikava, na-  sam li upravu, baba? Jesam li?  vao da Majevica postoji samo zbog toga
         tapajuća. Otvaram prozor i duboko udi-  – Pa sad... Evo kako ćeš: ne druži se   kako bi nam vjetrovi s nje skršili stabla i
         šem reski i prijatni zrak, a pokoja kaplji-  s djevojčicama koje govore ružne riječi.  porušili krovove.
         ca padne i na mene. Zatvaram prozor.   – Neću. Haris je danas pao i razbio   A pala je samo kiša, obična kiša, sitna,
         Sam sam u kući. Majka je bila u posjeti,   koljeno.                    hladnjikava, natapajuća.”     n


                                                                                                    STAV 6/8/2021 25
   20   21   22   23   24   25   26   27   28   29   30