Page 33 - STAV broj 398

svi su izbjegavali žene s malom djecom i
ni s kim drugim nismo mogle ići. U kupeu
voza se zatekao jedan Crnogorac koji nas
je spasio od ‘njihovih žena’ koje su se vra-
ćale s trebinjskog ratišta i koje su ulazile i
pitale ima li balija. On nas je zaštitio tako
što je dao svoju ličnu kartu i zaprijetio im
da mu ne prepadaju ‘porodicu’. Znao je da
smo Bošnjakinje jer je ta mualima Ajkuna
živjela u njegovoj ulici. Došli smo u Su-
boticu i pokupili su nas muškarci u civi-
lu koji su nas odveli u neki stacionar, kao
smještaj, ali to je zapravo bio logor i vidjela
sam mnogo isprebijanih Zvorničana. Sve
dok nismo donijele kupljenu voznu kar-
tu, nisu nam htjeli dati naša dokumenta.
Bile smo uporne da se što prije maknemo
odatle. Imale smo nešto novca, ali kada su
u pasošu vidjeli Ajkuninu fotografiju, na
kojoj je pokrivena, htjeli su je ostaviti, a
ja nisam htjela da idem bez nje. Prepirale
smo se s njima i uspjele smo nekako. Niko
od našeg svijeta nam nije htio reći gdje ide.
Vidite da svi negdje idu, a niko ne govori
gdje će. I mi krenule, idemo iz Srbije, ali “Ne kajem se zbog povratka. Mnogi me to pitaju. Nikada se nisam
nismo znale ni kud idemo. Tako smo se ukr-
cale u voz koji je bio pun i 19. juna moj je pokajala. Jesam mnogo radila i bilo je svašta, ali ni na Zapadu
Muharem prvi rođendan proslavio u vozu. nije sve zlatno, pogotovo kada ste samohrana majka. Ispunjena
Kada je voz stao, na zadnjoj stanici, saznali
smo da smo u Austriji. Narod se razletio. sam kao majka, a sinu sam bila i majka, i otac, i tetka, i amidža, i
Svi nekud idu i nekog traže. Ja sam nosila daidža, ali svoje dijete nisam ostavila bez škole. Moj Muharem je
Muharema i neki koferčić na kojem je u
tom trenutku otpala ručka i rasplakala sam izrastao u porodičnog, obrazovanog čovjeka. Završio je fakultet.
se. Prišao mi je neki čovjek i na bosanskom Ima posao i ovdje dobro radimo, a od malih je nogu bio vrijedan i
jeziku mi je ponudio pomoć. Zamolila sam
ga da se pobrine oko mog kofera, da ga po- radio je s nama dvjema, pomagao nam je”, priča Safeta.
nese. Rekao je: ‘Ne pitam te za to. Imaš li
ikog ovdje?’ Odgovorila sam mu da imam MUHAREM BEGANOVIĆ se ne boje posla, ali se boje početka. I mi
samo Boga i svoje dijete. On je putem me- Muharem je, kažu njegova majka i smo krenuli od nule. Rastao sam u ovom
gafona pozvao sve da se skupe oko mene i tetka, glavni ekonomista, kako u porodi- poslu i preuzeo sam ga, a težim ka tome da
da dođe Crveni krst”, priča Safeta, koja je ci, tako i u firmi. Precizno izračuna kada napravim još nešto, neku veću proizvod-
kasnije dvije godine živjela u Beču, gdje je se šta, ukoliko je potrebno, treba kupiti, nju, a možda nekad i moja djeca dođu s
bila odlično prihvaćena. kada idu nova ulaganja, prati finansije... nekim dobrim idejama. Važna je upornost
Iz porodičnih razloga, da bi se pobri- “U objektu trenutno imamo oko devet- i vjerovanje u sebe i vlastite ideje, a, da se
nula o zaovinoj djeci, a nadala se i dola- naest i po hiljada tovnih pilića ‘Ross’, koje ne lažemo, potrebno je i hrabrosti. Ima-
sku muža, prešla je u Njemačku, gdje je za koji dan otpremamo u klaonicu. One mo javne pozive od ministarstva i može se
ostala do potpisivanja Dejtonskog spora- se žive transportuju u klaonicu koja ima aplicirati. Ovo što mi danas imamo mogao
zuma, kada se, iako je mogla ostati, vra- halal i HACCP certifikate, gdje se dalje je imati svako ovdje. Bilo je uspona i pa-
tila u Bosnu i Hercegovinu da se brine pripremaju za tržište. Imamo kooperacij- dova, zaduživali smo se pa nekad ne ide.
o roditeljima. U dvadeset i trećoj godini ski ugovor s domaćom firmom ‘Akovom’ i Desi se da je godina loša, nekad je slaba
ostala je bez muža, koji je ubijen nekoliko s njima radimo od kada su i oni počeli ra- hrana, nekad pilići nisu uredu, sa svake
mjeseci prije, tokom Genocida. diti s pilićima. Više to nije strogo poslov- strane prijete poskupljenja i ima tu dosta
“Ne kajem se zbog povratka. Mnogi ni odnos, nego porodični. Pomažemo se i otežavajućih faktora, ali idemo naprijed i
me to pitaju. Nikada se nisam pokajala. dogovaramo. Nemamo nikakvih problema gazimo pa ćemo vidjeti dokle ćemo stići”,
Jesam mnogo radila i bilo je svašta, ali ni što se tiče naplate i veterinarskih usluga. navodi Muharem Beganović, diplomira-
na Zapadu nije sve zlatno, pogotovo kada S obzirom na to da je izgorio objekt koji ni ekonomista.
ste samohrana majka. Ispunjena sam kao je služio kao pomoćni glavnom objektu, Uprkos svemu što su članovi ove
majka, a sinu sam bila i majka, i otac, i proizvodnja nije ugrožena. Bili smo nase- porodice preživjeli, ne skidaju osmijeh
tetka, i amidža, i daidža, ali svoje dijete kirani zbog svega, kako ćemo i šta ćemo s lica. Uvijek su raspoloženi za smijeh
nisam ostavila bez škole. Moj Muharem dalje, ali nastavljamo poslovanje i, hva- i šalu. Pomažu i drugima, rado se druže
je izrastao u porodičnog, obrazovanog la Bogu, zadovoljni smo. Možda na tom i posjećuju razne sajmove. Sestre Ifeta i
čovjeka. Završio je fakultet. Ima posao i objektu uskoro nešto i počnemo obnavljati Safeta potvrdile su izreku: Ko radi, ne
ovdje dobro radimo, a od malih je nogu i promijeniti. Inače, često me pitaju šta je boji se gladi, iako je njihov put od jedne
bio vrijedan i radio je s nama dvjema, po- tajna uspjeha. Mislim da je to istrajnost, kokoške u gladnoj Srebrenici do masov-
magao nam je”, priča Safeta. jer je svaki početak od nule težak i mnogi ne proizvodnje bio vrlo trnovit. n

STAV 21/10/2022 33