Page 47 - STAV broj 207

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (17)

KAO TUČ TEŠKO PISAMCE

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu
urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija
pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj
bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i
živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Be-ha dinari, tj. bonovi. A mogu i njemačke Zekija ide kući. Svojoj kući u Sarajevo. U
marke, samo što je onda – jeftinije. svoj stan, u Hrasnom, Samo je jedna soba
I još zapitkuje, molim vas lijepo! I per- pogođena, u one se dvije može lijepo stano-
sira, bezobraznik jedan: “Dokle putujete, vati. – Povjerovali oni, svi, i majka moja, i
mladiću?” “A dokle Vi, gospodine?” – Šta Saima, i Zekija – da ću ja nekako – ako do-
njega briga dokle ja putujem? Putujem đem u Kakanj – pokupiti Zekiju i dovesti je
Piše: skroz. Dokle god može. Neću ni izlaziti, kući. Nadao sam se i ja, ali – eto. Prolazimo
Abdulah SIDRAN putovat ću tamo-vamo, ko’lko mi se ćeifne. pored Kaknja, prolazi pored nas Kakanj, u
(K’o Marko Vešović tramvajem po Sarajevu, džepu me žulja k’o tuč teško jedno pisamce.
prije ravno trideset godina. Sedam puta istu Pisnu lokomotiva, na nožni pogon.
arodni voz! Do Zenice skroooooz! kartu pokazivao revizorima. Nedavno smo Veterinarska stanica, i stočna pijaca, pred
Narodni vlak! Do zenice čaaaaak! proslavili tu godišnjicu njegove maratonske Zenicom. Tu ćemo sići, obrlatio nas onaj s
Nije niko, naravno, u Moš- vožnje bez sankcija. Pocrkali od smijeha.) tranzistorom “na kurblu”. Da se kod nje-
Ntrama, u osam sati ujutru, uzvi- Pređemo, poslije, u lokomotivu, motor- ga, u veterinarskoj stanici, napijemo rakije
kivao ovu “reklamu”, nju je pisac izmislio, ku. Mlad, pametan mašinovođa, svašta zna i nažderemo janjetine. Pa će nas on, služ-
za svoju dušu, a protiv svake logike. Čemu i lijepo priča. Od Kaknja. Pitam za svoga benim kolima, odvesti do Zenice.
reklama nečemu što je – jedino? Kakvo je rahmetli daidžu, Huseina Jukića, negdaš- Ama hoćemo i da nije rakije i janjetine
da je, jedino je, a uz to bolje od svega čime njeg otpravnika vozova, mladi čovjek neće – ko bi odbio da ne obiđe stočnu i buvlju
smo do sada putovali. Kombinovani vagoni, da lažucne, jest znao, nije znao, nego lijepo pijacu na istom mjestu? Ima li išta ljepše za
od negdašnjeg dičnog “olimpika” i klasič- kaže: “Nisam ga poznavao, čuo sam o njemu slikanje i priču od stoke i buvljaka? Zbrzim,
nih “brzih” i “ubrzanih” vozova, s vučnom dva-triput.” Pokazuje mjesto gdje su se, iz u kancelariji, onu rakiju i meso. (Zbrzim i
“olimpikovom” mašinom. Unutra, razva- čista mira – usred rata – sudarila naša dva političku priču, mada bih je s Mladenom
ljeno, poodvaljivano, šuplje i sprženo. Na- voza. Eno jedne lokomotive, stoji, uz us- – bijasmo zajedno u “reformistima” – mo-
rodni ručni rad. Aferim, narode bošnjački! pomenu na glupost. Na pultu pred njim, rao jednom dovesti do kraja. A tak kraj bi
Naslonjen na šuplji okvir prozora, ka- pod plastičnim okvirom, nekakva naredba, glasio: “Debelo smo govno pojeli, Mlado.”)
zujem u kameru nekoliko televizijskih re- potpisao zenički direktor željeznica, gdje ne Isporučim jednoj ozbiljnoj kravi rodbinske
čenica i krećemo zatim kroz hodnike, za- smije stajati, da ne smije nikoga u “mašinu pozdrave s Pala, ne spominjući onoga po-
virujući njenim okom u pojedine odjeljke primati”, oštre kazne za prekršioce. Miriše šiljaoca – đogata. Kadaif, i slikom i tonom,
onih, k’o biva “klasičnih” vagona. Prepo- na državu, pa mi se sviđa. registruje njeno energično odbijanje svake
znajemo onoga vojnika što nosi lijekove Prolazimo pored Kaknja, golim okom veze s paljanskim životinjskim svijetom.
za zeničku veterinarsku stanicu, mladića s vidim. U džepu me žulja jedno pisamce, teš- Službeno vozilo “kedi” pretvoreno u
tranzistorom “na kurblu”, onoga brku što ko k’o tuč. Piše starica, moja majka, svojoj šinterska kola! Zar nema ništa drugo, dragi
šuti. (Samo je jednom, na karoseriji, pred sestri zekiji, u Kakanj. (“Ako ovu priliku ne domaćine!? Nema, pa nema. Pisac i gospođa
zoru, zavapio: “Ljudi, ima l’ iko kap vode?”) iskoristiš, možda se više nećemo ni vidje- tajnica neka sjednu naprijed, u kabinu, do
Nema one što se sva izubijala, penjući se. ti.”) Tužna priča, glupa priča. Otišla moja njega, ostali – da izvinite – pozadi, gdje šinteri
(Ona će, posigurno, ići u apoteku, da traži tetka Zekija, za Bajram 1992, iz Sarajeva u tovare paščad. Prevrće Kadaif očima. Kako
“mast protiv ubistva”. Kao ona Sarajka ko- Kakanj, da obiđe snahu Saimu, udovicu i neće, kad on povede – spavamo u dvorcu,
joj je “dijete palo i ubilo se”.) Nema onog Huseinovu. Otišla – ostala. Dok se moglo, kad povede pisac – osvanemo u šinterskim
što pojede pola vola pečenice. moglo se, i ništa se nije spominjalo. Sad se, kolima! I još gospodin pisac skromno sjede
Zato ima – pravi kondukter. Otkada, dra- eto, više ne može. Otišli nervi. U Saime še- u kabinu! Av, av, av, av!
gi čitaoci, niste vidjeli pravog konduktera? ćer, amputirali joj nogu. A i neima se. Neima Ne laju, ali kao da čujem kako laju,
Zamislite samo, molim vas, šta ovaj radi! Ide se ničeg. Džaba im govoriti da je kakanjsko pozadi, iza mreže, televizijski snimatelj
od kupca do kupca i – naplaćuje! Ispisuje “ničeg i ništa” golemo “sve i svašta”, u od- Behudin Hozo Kadaif, ratni reporter Mi-
neke cedulje, daje nekakve papiriće i – uzi- nosu na sarajevsko “neima, neima, neima, rza Huskić i vojnik – specijalac Muhamed
ma narodu pare! Kakve pare? BEHADIJE! neima”. Hoće Zekija kući, hoće i Saima da Hamo Džanić. n

STAV 21/2/2019 47TAV 21/2/2019 47
S