Page 35 - STAV 332-333

KRIVO SRASTANJE

Bilo jednom jednog Bajrama
TREBA NAM

VRIJEME, A DA LI

ĆEMO GA IMATI...

“Znaš, izgubio sam svaku nadu da ćemo se kao narod,
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ kao kolektivitet, ikad dozvati pameti. Ni rat nas nije ničemu
naučio, a bili smo pred biološkim nestankom. A vidi ovo! Vidi
ovaj krkanluk! Pa, čovječe, ovdje ima više alkohola nego na
kakvom seoskom vašarištu! I to danas, u ovom mubarek danu!
Veze to s mozgom nema. Ulje i voda. Nespojivo.”

risjećanja. Lijepa, ružna, ovakva, Tek što kročih na pločnik, vidim, ve- – Ne mogu, teška priča. Jesi li autom?
onakva, svakakva. Kako godine dar i nasmijan, prema meni žurno kora- – Jesam.
prolaze, sve ih je više, sve su in- ča drag mi prijatelj, jedan od onih kojih – Trebao bih obići mezarja, tri loka-
Ptenzivnije, jače, a datosti vremena više nema. Srdačan susret. Poziva me da cije. Možeš li me odvesti?
u kojem jesam iliti dešavanja svagdašnja sjednemo negdje. Prihvatam. – Za tebe sve. Idemo!
zanimaju me tačno onoliko koliko nalazim – Ni na šta ovo ne liči. Teški primiti- Brzo smo obišli mezarja, a po izlasku
da je potrebno ili, bolje rečeno, nužno. A vizam – reče. iz mezarja Borić, stojeći pored ceste koja
zbog čega, nije teško pogoditi: ulazim u – Vidim. vodi prema Gradini, prisjetih se nečeg
starost i sit sam, presit svega. – Znaš, izgubio sam svaku nadu da zaboravljenog i u podsvijest arhiviranog.
Tako, dok gledam u jezovito opu- ćemo se kao narod, kao kolektivitet, ikad – Vidi – rekoh – tokom rata često sam
stjelu ulicu koja je, čini mi se, koliko do dozvati pameti. Ni rat nas nije ničemu na- prolazio ovom cestom. Bila je kratica, naj-
jučer vrvjela od života, sjetih se jednog učio, a bili smo pred biološkim nestan- kraći put od moje kuće do kasarne. Jed-
Bajrama, ramazanskog, zimskog, hlad- kom. A vidi ovo! Vidi ovaj krkanluk! Pa, nom, prolazio sam ovuda, kasna je jesen
nog, godine 2001. (zašto baš ta godina, čovječe, ovdje ima više alkohola nego na bila, rominjala je sitna, ledena kiša, a ispod
postoji jak razlog, ali isuviše je ličan i kakvom seoskom vašarištu! I to danas, u mene, vijugav i kao usukan u sebe, pro-
ne bih o tome). ovom mubarek danu! Veze to s mozgom stirao se izmučeni, polumrtvi grad, mra-
Sjećam se, po izlasku iz mahalske dža- nema. Ulje i voda. Nespojivo. čan, sumoran... Tad sam zastao, upravo na
mije odmah sam krenuo ka središtu grada. – To je opći osvrt i, u biti, slažem se s ovom mjestu, i dugo gledao u tu sablasno
Ondje ću, mislio sam, zasigurno sresti neke tobom, ali imaš li rješenje ili makar ideju realnu projekciju istinskog čemera i jada;
od prijatelja, razmijeniti čestitanja, popiti kako da ne bude ovako kako jeste? gledao sam, a u glavi mi samo jedna mi-
kahvu, potom obići mezarja i pokloniti – Ne, nemam, već sam ti rekao da sam sao: “Dragi Bože, zbog čega sam ikad bio
Fatihu za duše voljenih mi bića. U po- izgubio svaku nadu. Uostalom, nije na nesretan?” U tom strašnom trenutku, sve
vratku kupiti poklone za djecu i, na kon- meni da iznalazim rješenje, to je posao moje patnje, emotivne ponajprije, činile
cu, sjesti za svečanu sofru i bajramovati, nadležnih institucija. su mi se smiješnim, ništavnim, čak sam i
kako i dolikuje. – Kojih? stid osjetio. Eto tako. A sad bismo mogli...
Na Trgu slobode zapljuskuje me pra- – Islamska zajednica, prije svih. – U redu, shvatio sam. Želiš mi reći
znična vreva i tipično tuzlanski bućkuriš – Kako? da su moje opservacije glede sveukupnog
muzičkih stilova koji bučno izviru svuda – Kako da urade taj posao? stanja u ovom gradu preoštre, uopćene i
naokolo i tvore ambijent “živopisnog” – Da. da uvijek postoji gore od goreg. Dalo bi
haosa. – Snažnom i osmišljenom medijskom se štošta o tome kazati, ali ne bih otvarao
Pružam korak, s mukom, pa i gađe- kampanjom, apelima, upozorenjima... tu priču, nije ni vrijeme ni mjesto. Gdje
njem, probijam se kroz tešku, zgusnutu, – Pa rade to! sad idemo?
kakofoničnu zavjesu. – Očito nedovoljno učinkovito. – Kod mene. Moj si gost. I, molim te,
Susrećem prijatelje i poznanike, ruku- – Hazreti Mevlana kaže da treba vre- nemoj me odbijati.
jemo se, grlimo, razmjenjujemo čestitke, mena da bi se krv pretvorila u mlijeko. – Ama, napamet mi ne pada! Samo bi
trzamo se na praskove petardi, idemo u Isto je s našim narodom. Konstituiranje lud čovjek odbio tvoju izvrsnu juhu iz ke-
kafić, pijemo kahvu, neobavezno razgo- određenog naciona dugotrajan je, višesto- sice i fantastičnu kupusnu kalju bez mesa.
varamo, ja bacam pogled na sat, ispriča- ljetni proces. Dakle, treba nam vrijeme, – Zezaj, zezaj...
vam se drugim obavezama i izlazim na a da li ćemo ga imati... – Moram malo, drug si mi, pa ne za-
uzavrelu ulicu. – Nastavi, nastavi! mjeri... n

STAV 16/7/2021 35