Page 31 - STAV broj 371

do Meriminog stana, onamo gdje je mama
otišla u goste.
Bio sam uzbuđen. Nisam imao prilike
ići po sijelima.

NA SVOM PRVOM SIJELU
Ubrzo je došla Nerka i sa sobom doni-
jela dobre vijesti. Dobio sam mamino odo-
brenje. Nešto iza osamnaest sati već smo
bili u Kovačićima, u kući Have, Nerkine
prijateljice. Nije bilo struje. Bile su upalje-
ne svijeće i po jedan fenjer u svakoj od tri
sobe. U tim sobama skupilo se možda nas
tridesetak. Sjedilo se na kaučima, stolica-
ma, po podu, ondje gdje bi se našlo mjesto.
Uglavnom muško do muška, žensko do
ženska, razgovaralo se, igralo karti, pio ne-
kakav sladunjavi sok, sirup od ko zna čega.
Kako bi vrijeme odmicalo, izdvojio bi se
poneki par u muhabetu. Ova vrsta upozna-
vanja bila je drugačija u odnosu na Olovo.
Ondje se, sjećam se, izlazilo u kafić “Kod
Mense”, slušala najviše domaća pop muzi-
ka, u nekom momentu neko bi i zaplesao
na podiju pod disko-kuglom. Gledao sam s
poligona, pratio taj svijet, momke i cure od
Kosovu i Vojvodini u onoj državi! A dat će ona cura za tebe!”, reče Nerka. “A koja je pet do deset godina starije od mene, nadao
je Fikretu usred rata i usred zamišljenih gra- to cura za mene?”, upitah uvrijeđeno. “Pa se da ću i ja jednog dana narasti, imati do-
nica ‘Velike Srbije’. Malo morgen! Kad ga sve one koje su slobodne i koje su tvojih voljno godina da mogu ući u kafić, naručiti
iskoriste, uradit će isto što i na Crnoj Rijeci. godina”, smiješeći se, reče Nerka. “Nego, “šišmiša” (koktel od kisele vode i Cole s le-
Pobiti, protjerati. Ako pobijede, nema nama ideš li sa mnom na sijelo? Tamo ćemo ti dom, popularan u vrijeme ljetnih vrućina),
života ovdje!”, zvučao je prilično zabrinuto naći curu! Ne jednu, već pet njih!”, opet što ga je pravio Buco po receptu s Jadrana.
rođak. “A sad izvini, moram do kamiona. me zezala Nerka. “Ti to ozbiljno?”, rekoh. Nisam dočekao. Sve je srušeno. I poligon, i
Nešto brašna iz Vareša moram prevući u “Najozbiljnije. Pretpostavljam, nisi do škole – i osnovna, i srednja – i Mensin kafić.
Merhametove prostorije u Čuništima”, re- sada bio na sijelima?”, upita Nerka. “Ne Drugi dio večeri igrali smo karata. Ta-
kao je naposljetku Nusret. mogu ostaviti prostoriju, nisam se javio, ble. Pamtio sam karte. Nerka se pribila uz
neko mora i ložiti”, rekoh, mada sam bio momka, mislim da se zvao Hamza. Dije-
OPET ŠKOLA živo zainteresiran da odem na sijelo, da se lio se zadnji špil. Povukao sam karte. “I
Rastali smo se, bilo je iza dvanaest sati, družim, upoznajem... “Ne brini. Otići ću šta ima, Hamza”, upita me Nerka. “Kralja,
u snježnom decembarskom danu. Još se do tvoje mame i reći da nas je Vasva posla- dvije sedmice, asa, tricu i žandara”, rekoh.
dan kratio. la po...”, stavila je prste na bradu razmiš- Hamza samozatajno promrmlja: “Hmm...”
Na putu kući sreo sam Aneru. “Ćao. Hej, ljajući, “po šećer. Zvuči ozbiljno, je l’ da? Nerka je klimala glavom. Dobio sam partiju.
ko nas zavadi?”, upita me šaljivo. “Niko”, Do tada napuni peć do vrha, neka gori ci- “Rekoh li ti da je mali ‘mustra’”, reče Nerka
rekoh strogo. Mislio sam joj reći i za Umu, jelu noć ako treba”, reče Nerka i uputi se obraćajući se Hamzi. Hamza je htio odmah
ali šta kazati? Sviđa mi se Uma, njoj se sviđao igrati uzvratnu. Pustio sam ga da pobijedi,
neko drugi, Anera je očito imala simpatije nisam želio kavgu, nisam želio da budem
prema meni. “Moram ići, imam obaveza”, Danima se vode borbe. izopćen, da me proglase štreberom ili tako
pokušao sam izbjeći razgovor i zadržavanje. Mačak je čas bio u našim nešto. Upoznao sam Fatu.
“Dobro, onda, sutra u 8 sati, idemo li za- U selo smo se vratili nešto malo prije
jedno u školu?”, upita Anera. “Škola? Kako rukama, čas u četničkim. deset. Mati je već odavno bila u kući. Spre-
misliš škola?”, upitah. “Ti ne znaš?”, upita U konačnici, Armija RBiH mao sam se za školu. Za divno čudo, došla
sad Anera. “Šta bih trebao znati?!?”, na pi- je i električna energija. Bio je upaljen radio.
tanje odgovorih pitanjem. “Od sutra se po- zaposjela je kotu i pobola U toku su bile večernje vijesti.
novo ide u školu!”, reče Anera. Odmahnuo našu bosansku zastavu. Put “Ukazom Predsjedništva Republike Bo-
sam rukom, nije mi bilo drago da ponovo sne i Hercegovine, zbog naročitih zasluge
idemo u školu. Hem ratna djelovanja, hem je osiguran. Cijena? Mrtvi i za odbranu domovine, proglašava se Prva
zima, hem bi još trebalo i učiti, štrebati... ranjeni mladići u najboljim olovska brdska brigada ‘slavnom’. Od sada
Već je bio mrak, negdje oko pet iza pod- je to naziv u službenoj upotrebi”, govorio
ne, kada je neko pokucao na vrata. Bila je godinama. Nečiji sinovi, je spiker.
to Nerka, Vasvina bratična. Roditelji su braća, muževi, očevi položili Preplavio me neki osjećaj radosti i po-
joj stradali rano, Vasva je preuzela brigu o nosa, vrisnuo bih da nije bilo tako kasno.
njoj. “To si sam?”, upita me Nerka nakon su živote ili komade tijela da Polovina je decembra 1993. godine, vri-
što sam otvorio vrata. “Da, mama je kod bi ova zemlja opstala. Ahmo jeme najžešćih borbi od početka rata. Neka
Merime. Nisam želio ići”, odgovorih. “Ne ostane zapisano: Prva slavna olovska brdska
smiješ biti sam. Čula sam za Umu. Nije se vratio. Mnogi nisu. brigada! n

STAV 15/4/2022 31