Page 82 - STAV broj 203

KULTURA

nekim portalima i na Facebooku trebam znam da iza svakog teksta koji se nalazi u pravu, ali ne u potpunosti. Moja namjera
sabrati i objaviti kao knjigu, koja, po nje- ovoj knjizi postoji neki konkretni povod i želja je uvijek bila da onaj ko bude čitao
govom mišljenju, zavređuje čitalačku pa- koji me je podsjetio ili potakao da shva- i razmišljao o onome o čemu pišem poku-
žnju. I tako su Avdina preporuka i toplo tim da postoji i razlog iznošenja vlastitog ša biti bolji čovjek. Pokuša biti uspješniji,
ohrabrenje bili razlog da se upravo to i pogleda na određeni problem ili pojavu. odlučniji, hrabriji, pravedniji, moralniji...
desi”, kaže efendija Sijamhodžić. Stavovi izneseni u stotinjak tekstova jesu I zato je knjiga dobila baš to ime – Budi
Svjestan je da će sadržaj knjige Budi za neke ponavljanje onoga što znaju, za bolji čovjek”, kaže Sijamhodžić, istakav-
bolji čovjek nekima zvučati kao jeftini po- druge su isuviše arogantna i neodmjere- ši da značajan dio knjige čine odabrani,
kušaj privlačenja pažnje i nastojanje da na kritika, za treće su tekstovi presmje- malo izmijenjeni i za knjigu prilagođeni
se njen autor želi ugurati u svijet pisaca. li i bez dlake na jeziku, a za četvrte luda statusi na Facebooku pisani tokom pro-
“Ne znam kako drugi ljudi pišu knjige, ali hrabrost. Rekao bih da su svi donekle u tekle tri godine. n

Odlomak iz knjige “Budi bolji čovjek”

PRIJE 25 GODINA SAM ZADNJI PUT VIDIO OCA

Tog 10. januara 1993. godine odvijale su se je otac ranjen ili je poginuo. Rekao je da mu je
posljednje pripreme za akciju “Munja”. Jedini- žao što mi to mora kazati, ali...: “Otac ti je pogi-
ce 505. viteške bužimske brigade pripremale nuo.” Tada nisam znao (tek sutradan ću saznati)
su se za jednu od svojih najbriljantnijih akcija. da je tijelo mog oca bilo između linija i da su ga
Bio sam član Komande brigade u personal- četnici te večeri izvukli, jer je bio bliže njima, na
noj službi i moj je zadatak bio brinuti o po- svoju stranu. Nekoliko dana su trajali pregovo-
punjenosti jedinica, kao i što brže i efikasnije ri o razmjeni desetina četnika za naših nekoliko
obavještavanje i slanje na teren jedinica koje poginulih boraca koji su ostali u njihovim ruka-
su bile u pripravnosti. U učionici koja se prije ma. Kada sam došao da se raspitujem šta, kako,
par godina zvala učionica ruskog jezika bila gdje..., kada će biti dženaza, saznao sam da se
je smještena personalna služba. Par metara prvo mora desiti razmjena. Čine sve da to bude
od stola za kojim sam radio bila je postavlje- što prije. Kasnije mi je rečeno, iako se ja toga
na niska gusana peć iz koje se širila ugodna ne sjećam, da sam tada tražio da ne daju žive
toplina. Bio sam sam. U kancelariju je ušao zarobljene četnike za tijelo moga oca, makar
moj otac Husein noseći đugum, nešto malo ostalo na četničkoj strani, nego da sa zaroblje-
kahve, šećera i dva fildžana. Htio je da pijemo nim živima traže razmjenu za naše zarobljene
kahvu zajedno. borce. I danas bih tako postupio.
Nešto se baš ne sjećam da sam tad volio i pio Nego, ovo želim kazati... Mi imamo naše poro-
kahvu. Znam samo da sam rekao da nisam baš dice, osobe koje volimo i do kojih nam je sta-
raspoložen i neka on pije. Ne sjećam se o čemu lo. Ali, često zaboravimo na to... Često zabo-
smo pričali, ali vjerujem da je sve bilo u znaku ravimo koliko nam je neko važan samo zato što ga imamo i što je
polaska jedinica prema Ćorkovači i prema položajima gdje će se u uvijek tu kada ga trebamo. Zaboravljamo da smo okruženi ljudima
jutarnjim satima desiti velika bitka. To su bili zadnji trenuci, zadnje koji nemaju ono što mnogi smatraju da se podrazumijeva. Recimo,
minute kada sam bio sa svojim ocem, kada sam s njim razgovarao. zamislite samo koliko je djece, sada su to odrasli i porodični ljudi i
I to je bila kahva koju nisam popio s njim. žene, odraslo a da nikada, nikada nikoga nije zovnulo babo ili oče.
Te kahve sam se sjetio mnogo, mnogo puta... Neću kazati da sam Dvadeset i pet godina ja nikoga nisam nazvao ocem. Naravno, bilo
se korio ili ljutio na sebe zbog toga jer znam da je tako moralo biti, je teških trenutaka, životnih faza kada je falio... Ali nekakva posebna
ali, eto, ne mogu se oteti a da ne kažem da bih volio više nego išta smirenost, ponos, čast, tada se javljala jer sam znao da je moj otac
na svijetu da sam bar jedan fildžan popio. A nisam. Selamili smo se. dao svoj ovodunjalučki život na najčasnijem mjestu i u najčasnije
Otišao je. Poslije sam razmišljao i shvatio da nikada prije otac nije vrijeme. Ono o čemu često mislim jeste da se najiskrenije nadam
došao da pijemo zajedno kahvu. Vjerovatno je to neki predosjećaj da ću biti sa svojim ocem na budućem svijetu. Ako Bog da. I onda
koji ga je natjerao da to uradi i ne može se to razumjeti i shvatiti onda se tokom života, iskušenja, problema sjetim svega ovoga i kažem
kada se dešava, nego tek onda kada bude kasno da se promijeni. sebi: “Ne smiješ izdati. Ne smiješ posustati. Ne smiješ se na sud-
Sutradan su se munjevitom brzinom smjenjivale vijesti o osvajanju njem danu pojaviti, a tvoj otac te ne želi vidjeti.” Ja sada imam šest
kota, zarobljenom oružju, ubijenim četnicima... Dolazile su vijesti o godina više nego je on imao kada je napustio ovaj svijet. To mi govori
našim ranjenim borcima... Poginulim. Sjećam se da sam imao infor- da je život kratak, da je smrt blizu i da valja biti spreman za povratak.
maciju da je poginuo T. F. i da sam gledao članove njegove porodice Zato, brate i sestro, ako imaš oca i majku, brata i sestru, suprugu ili
baš onda kada su im saopćili da je njihov najdraži poginuo. Razmiš- supruga, onda provodi vrijeme i trenutke s njima. Kada pijete kahvu
ljao sam kako je to težak trenutak. Tek kasnije ću saznati da je u tim sa svojim najdražim, znajte da postoje ljudi koji bi za samo jedan fi-
trenucima i moj otac poginuo... Nisam znao... Nisu mi odmah mo- ldžan kahve sa svojim ocem, sa svojim poginulim sinom, sa svojim
gli reći. U vrijeme dok su saborci i prijatelji iz Komande provjeravali mužem, sa svojim bratom... dali sve na svijetu.
da li je vijest tačna ja sam vršio svoje zadatke slušajući radio i neku Prije dvadeset i pet godina sam zadnji put vidio oca... I nisam popio
srpsku stanicu na kojoj je izvještavano o hrabrim srpskim vojnicima kahvu s njim. Volio bih da jesam. Nadam se da ćemo je u Dženne-
koji su odbili napade i nanijeli žestoke udarce muslimanskoj vojsci. tu piti. Ako Bog da. Hoćete li vi piti kahvu sa svojim očevima u
Moj pretpostavljeni R. I. je negdje oko 18 sati ušao u kancelari- Džennetu, zavisi o njima i o vama. Zavisi o tome kako ćete živjeti i
ju. Bio je ozbiljan i blijed. Rekao mi je da ugasim radio jer mi ima kako ćete umrijeti. Nadam se da će vam ove riječi pomoći da zna-
nešto kazati. U tom trenutku sam znao. Samo nisam znao da li te pravi odgovor.

82 24/1/2019 STAV