Page 29 - STAV broj 392

KRIVO SRASTANJE

U svijetu bulumente očajno loših skribomana

SVE JE VEĆ

NAPISANO, SAMO

TREBA ČITATI

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ
Teško se oteti dojmu kako savremena bosanskohercegovačka
književnost, osim za samopromicateljske potrebe nedarovitim
bleferima, nikome i ničemu više ne služi. Izuzetaka naravno ima, ali
glas dobrih pisaca, nažalost, jedva je čujan uslijed zaglušujuće buke
bulumente očajno loših skribomana spremnih na sve.

oznanik Enver, živopisan, duhovit nezasluženo, dobio Književnu nagradu dosjetivši se šta bi i kako bi, egzaltirano
čovjek, nadjenuo mi je nadimak – “Meša Selimović”, mada je Goran Sa- uskliknuo: Evo je! Ideja! To je to!, te po-
Spisatelj. Odavno me tako zove. mardžić, izdavač ove knjige, javno izjavio tom a nakon “serioznog istraživanja” o
PI samo on. Za naših sve rjeđih (dakako, nakon što je autoru uručena na- dešavanjima u njegovom zavičaju tokom
susretanja obavezno me pita ima li nešto grada) kako je prvobitni Šehićev tekst bio Drugog svjetskog rata, u tekst uvrstio sve
novo, pišem li šta. Kada odgovorim odrič- u haotičnom stanju te je kao takav nužno Bošnjake, njegove zemljake, pripadnike
no, složi Enver razočaravajuće sjetnu facu, podvrgnut temeljitom tretmanu kompo- ustaških i inih vojnih formacija tadašnje
obori pogled, bezmalo zabrinuto zaklima ziciono-stilsko-estetskog dotjerivanja. NDH, ofarbao ih najcrnjim bojama i
glavom i tiho prošapuće: “Šteta, šteta.” Rekao bih Enveru štošta i o tzv. skan- dobio književnu nagradu – nije teško po-
Začudo, nikad me nije pitao zbog čega daloznim književnim temama, o sračuna- goditi od koga.
sam prestao pisati knjige. A rado bih mu tom podilaženju autora najprizemnijem Dakako, o zločinima i zločincima tre-
odgovorio. Osim neizbježnih frazetina ukusu čitalačke publike one brojne, naj- ba pisati, treba ih prozivati, jasno, glasno,
kako je pisanje književnih tekstova težak, brojnije publike koja preferira baš takve ne dati im mira, pa ni u grobu, no takvo
mukotrpan, zahtjevan posao s, blago re- i tako “estetizirane” poganluke, pa bih, šta nije bila zgubidanova nakana, jasno
čeno, neizvjesnim ishodom (možda bih, kao iz topa, naveo Orhana Pamuka, jednog se u tekstu to da razaznati, zanimala ga
upečatljivijeg dojma radi, posegnuo i za od predvodnika profitabilnog pervertira- je nagrada, bilo kakva, bilo od koga, a to
kakvom stilskom figurom i kazao, reci- no-blasfemičnog “književno-estetskog” što je izlešinario nevine žrtve uopće mu
mo, kako je, danas i ovdje, pisanje knjiga diskursa, koji u romanu Zovem se Crve- nije predstavljalo problem. Žudnja za ča-
“oranje mora” ili nešto slično tome), re- na bez trunke zazora piše o tome kako je stohlepljem bila je jača. Strašno. Da čo-
kao bih mu da se bosanskohercegovački majstor-iluminator nakon spolnog odno- vjek zanijemi.
pisci već dugo, decenijama, ne dijele na sa sa svojim učenikom otišao u džamiju Stoga, ugrubo i pojednostavljeno,
dobre i loše, nego na one potpomognu- klanjati sabah-namaz. Nespojivo. Ulje i teško se oteti dojmu kako savremena bo-
te političko-medijskom logistikom i one voda. Čisti otrov za razumom obdarene, sanskohercegovačka književnost, osim za
upućene isključivo na sebe, na djelo koje a poslastica za izopačene i vjeri nesklone samopromicateljske potrebe nedarovitim
su iskreirali, pa kako im bude. spodobe. Uzgred, pelcer pamukovštine so- bleferima, nikome i ničemu više ne služi.
Možda bih mu kao primjer, snažan i lidno se primio i kod nas. Ima takvih, tu Izuzetaka naravno ima, ali glas dobrih
ilustrativan, naveo sjajni roman pod na- su, katkad iz profesionalnih razloga čitam pisaca, nažalost, jedva je čujan uslijed za-
slovom Jedanaest poglavlja čekanja tuzlan- njihove pisanije, a jedan od njih jeste i iz- glušujuće buke bulumente očajno loših
ske spisateljice Erne Murić, roman koji vjesni oskudno obrazovani šarlatan koji, skribomana spremnih na sve.
je, lišen političko-medijske potpore, pro- premda hronično netalentiran, uporno i Shvatila je to sjajna Erna Murić pa
šao potpuno nezapaženo, premda dolazi ne birajući sredstva ustrajava u nakani da nakon Jedanaest poglavlja čekanja, knji-
iz “centra proze u Jugoistočnoj Evropi”, se samouvrsti u red respektabilnih auto- ge nepročitane i neshvaćene, nije napi-
a Erni je, opet, upućenoj isključivo na ra, u čemu mu zdušno asistira program- sala ništa, ni slova. A i zašto bi? I kome?
samu sebe, bilo kako je bilo. U najkra- ski bezlična RTV Tuzlanskog kantona. “Sve je već napisano, samo treba čita-
ćem – nikako. Eh, šta je to učinio hiperambiciozni ti”, riječi su čuvenog Halid-babe Saliha-
Ili, kao kontraprimjer, Knjiga o Uni zgubidan? S prstom na čelu ili u... (hm, da gića, a i ja bih nešto slično rekao Enveru
Faruka Šehića, osrednje literarno ostva- ne lajem, jer sasvim je svejedno), a svjestan kada bi me, kojim slučajem, upitao zašto
renje, ali snažno i u tolikoj mjeri logisti- da suvisao književni tekst ne zna napisa- sam prestao pisati knjige.
cirano da je Šehić, ni kriv ni dužan iliti ti, zamislio se, duboko, jako duboko, pa, Da li bi shvatio, ne znam. n

STAV 9/9/2022 29