Page 33 - STAV 62 12.05.2016

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Zavirujući opet u porodični dnevnik iz 1917. godine
ZAPIS O LUTAJUĆEM

DERVIŠU I O MOM

DJEDU JUSUFU

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ Mnogo godina poslije, kada sam i sam čuo ovu prelijepu ilahiju, mogao
sam barem naslutiti zašto je moj djed Jusuf jedne snježne noći, bahuljajući
pijan i blatnjav kroz Tabašnice, krvav od nekakve tuče, zastao ispred
tekije, dugo osluškivao huk zikra, drhtao od ledenog vjetra i neobjašnjive
narastajuće naslade u sebi i, na koncu, kada se iz nečijeg grla prolomila
ilahija, kao sluđen utrčao u tekijsko dvorište, pao na koljena i kroz suze
pijano zaurlao: “Ljudi, evo me! Evo me, ljudi, hoću i ja tako”
O fikhskim i akaidskim pravilima, a jednom mrš!” “Nemoj ba tako, Ismete, grehota je”,
učenom Veli-efendiji ne zna se
mnogo. Pisanih tragova o njego-
sedmično, obično četvrtkom navečer, pre-
prošaputala bi preplašeno majka.” “Neka je
vom dolasku i djelovanju u Tuzli
sto grehota! Niko se neće sprdati s mojim
vodio i tumačio fragmente iz Newevijevog
nema, kao ni halvetijske tekije u
ulici Tabašnice u kojoj je šejhovao. Nema Bustanul Arifina. Svake se noći iz tekije mo- ocem”, odbrusio bi i rukom dao znak da se
nastavi s bajramskim ručkom.
gao čuti zikrullah, glasno i ritmično izgova-
spomena ni o njegovim dervišima, njima ranje Božijih imena, kroz koji se kao savršeni Narednog dana, kao da se ništa nije de-
sedmerici. Nema, eto, gotovo ničega osim kontrapunkt provlačila sjetna ilahija – Sej- silo, Zarifa bi ponovo dolazila u našu kuću
maglovite predaje da je neki Veli-efendija u rana gel sejrana. Mnogo godina poslije, kada i mirno započinjala priču o tome kako pla-
osvit Prvog svjetskog rata došao odnekuda sam i sam čuo ovu prelijepu ilahiju, mogao neta stoji na volu, pa kada vo mrdne rogo-
u Tuzlu s hilafetnamom halvetijskog šejha, sam barem naslutiti zašto je djed Jusuf jed- vima, onda bude zemljotres, kada kihne,
kupio trošnu kućicu u Tabašnicama, ure- ne snježne noći, bahuljajući pijan i blatnjav navale poplave, a kada mahne repom, eto
dio je, pretvorio u tekiju i podučavao tari- kroz Tabašnice, krvav od nekakve tuče, za- orkanskih vjetrova i svakakvog kijameta.
katskom odgoju sedmericu učenika, među stao ispred tekije, dugo osluškivao huk zikra, No, niko je više nije ozbiljno slušao, pa ni
njima i mog djeda Jusufa. drhtao od ledenog vjetra i neobjašnjive na- mi djeca, samo bi majka, zadubljena u ruč-
Bio je, vele, hafiz, vrstan poznavalac ori- rastajuće naslade u sebi i, na koncu, kada se ni rad, odsutno klimala glavom zadovoljna
jentalnih jezika, dok je bosanski jezik, pre- iz nečijeg grla prolomila ilahija, kao sluđen što se danas priča o volovima i poplavama,
ma istim nepouzdanim predajama, govorio utrčao u tekijsko dvorište, pao na koljena i a ne o Jusufu.
pjevljivo, naglašavajući zadnje slogove, pa kroz suze pijano zaurlao: “Ljudi, evo me! Prisjećam se svega ovoga dok po ko
se za njega pričalo da je Kurd iz Karama- Evo me, ljudi, hoću i ja tako!” zna koji put prelistavam djedov dnevnik,
nije, poturčeni Bugarin iz Varne, Arnaut iz Premda sam podozriv spram ovakvih pre- tanku plavu sveščicu s debelim koricama i
Albanije ili Makedonije. Kako god da bilo, konoćnih prevrata u ljudskim životima, ova kao vosak žutim listovima, u kojoj je djed
smisleno je pretpostaviti da je ovaj lutajući romantizirana sličica o Jusufovoj konverziji tokom zarobljeničkih dana u Rusiji u ne-
derviš zasigurno bježao od nečega. Teško je, iz hedonizma u dervišluk provlačila se kroz pravilnim vremenskim razmacima unosio
naime, drukčije objasniti njegov iznenadni generacije u mojoj porodici, poprimajući s za sebe značajne događaje, zatim novčane
dolazak u Tuzlu, zabačenu kasabu bez ikakve vremenom sve nadnaravnije obrise, za što je dugove, svoje i tuđe, te nekoliko ispovjed-
tesavvufske tradicije, kao i jednako nenada- najzaslužnija bila strina Zarifa, čudna i subu- no-meditativnih zapisa, sjetnih i melan-
ni nestanak dvije godine poslije. dalasta žena, sklona živopisnom pojašnjavanju holičnih, pisanih rukom čovjeka koji se sa
Također vele za njega da je bio u kasnim svega neobjašnjivog. “Da vam kažem, dra- svojom nesrećom pomirio, a patnje otpatio.
četrdesetim godinama, kratke prosijede bra- gi moji”, zaustila je jednom za bajramskom Zabilješke su u dnevniku polupismene i je-
de, krupnih plavih očiju, srednjeg rasta, tih sofrom, “Jusuf je bio dobri, evlija! Zemlja zički nezgrapne, ali čitke, bez velikih slova
u govoru i nikada nasmijan. Ispod dugih ru- se pod njim kupila! Od Tuzle do Zvornika i znakova interpunkcije.
kava šejhovskog kijafeta provirile bi katkad nije mu trebalo ni deset koraka! Ma, kakvih Evo jedne iz juna 1917. godine: “Plaho
nesrazmjerno velike šake, grube i čvornate. deset, ni pet mu nije trebalo, istinu vam go- su lijepe noći ovdin u tjapkinu iziđem poče-
Po njima se, govorio je djed Jusuf, ponajviše vorim!” Najednom, kao po kakvoj naredbi, sto u avliju pa pušim i ćutim zrikavce i žabe
moglo doznati o njemu, jer takve ruke, ni nastajao bi tajac i svi bi pogledi bili uprti u gledam u nebo i sve dumam koja lije zvijezda
šejhovske ni hodžinske, imaju samo ratnici, oca. A otac, iz kojeg je sijevala vatra, polahko nad bosnom a damije zdrav i čitav odavlen
a ratar, veli opet Jusuf, posigurno nije bio. bi tada ugasio cigaretu, ustao, otvorio ulazna kući doć vazdan bi bogu šućur činio nebi
Osim što nije govorio o sebi, nepozna- vrata od kuće, pozvao Zarifu i bijesno pro- nikom na bihuzuru bijo i nebi zakuko vego
nica je i to kako je u nederviškoj sredini cijedio: “Vidi, eno ti kuće! Do nje nemaš ni bi zafalan bijo na svakom božijem nimetu.”
uspio okupiti učenike koje je, ravnajući se deset koraka, a ako te napenalim u guzicu, Lijep zapis – nasihat za njegovog unuka,
spram njihovih pameti, podučavao Kur’anu, preletjet ćeš do tamo brže od Jusufa! Hajde, a i za one kojima pameti ne manjka. n

STAV 12/5/2016 33