Page 35 - STAV broj 211

Srpski aktivist Muharem

Bazdulj na braniku otadžbine

Kako se sve više raspliće pozadina stravič- ali krajnje radikaliziranog teroristu koji je dio
nog terorističkog napada na muslimane No- šireg fenomena islamofobnog ekstremizma u
vog Zelanda i kako sve očitije postaju veze kojem velikosrpska ideologija ima počasno i
velikosrpsko-četničke ideologije i antimusli- značajno mjesto. Bazduljeva relativizacija
manskog šovinizma koji je inspirirao teroristu ide čak dotle da pokušava minimalizirati ve-
Brendona Tarranta, tako dolazi i do sve veće likosrpsku konekciju s antimuslimanskim te-
panike u određenim latentno srbofilnim kru- rorizmom na Novom Zelandu, praveći neke
govima. Dugo su ti krugovi igrali dvostruku paralele i ko biva zabrinuto napominjući i da
igra sa srpskom historijom. Mitomanski i ne- teroristički napad u Parizu iz 2015. godine
umjereno veličala se politika Srbije ili njenih ima neku vezu s Bosnom i Hercegovinom
predstavnika u svakom historijskom periodu (hoće reći s Bošnjacima), pritom spominju-
dok su se kompromitirajući kosturi žrtava ta- ći municiju korištenu u napadu na redakci-
kve politike držali u ormaru i pokazivali samo ju magazina Charlie Hebdo, zaboravljajući
odabranoj publici podjednako morbidnog pritom da je riječ o municiji proizvedenoj
ukusa. Igralo se na dva kolosijeka, javno na 1986. godine koju je izvezla SFRJ, tačnije
onom slobodarskom, galibardističkom, sa- njene vanjskotrgovinske službe sa sjedištem
vezničkom, antifašističkom, pristojnom, ali i u Beogradu. Bazdulj čak, mučki, u stilu Ri-
tajno, na onom šovinističkom, protuturskom, ste Đoge, podmeće da “oni koji nastupaju
antimuslimanskom, krstaškom, zavjereničkom Bazdulj sa stranica Oslobođenja, a odakle bi iz bošnjačke perspektive” likuju zbog ubistva
i skarednom. Tome je, očigledno, došao kraj, drugo, poručuje da ne bismo trebali poveziva- tolikog broja nevinih muslimana od ruke isla-
ne samo zbog pojave interneta već i nemo- ti teroristički napad na Novom Zelandu s bilo mofobnog teroriste. (Strašno, zaista strašno
gućnosti da se kontroliraju vlastite budale pa čime s ovih prostora, pogotovo ne s veliko- da takvo nešto neko može i pomislit!?) Kome
time i narativ. Velikosrpstvo kao historijski ne- srpstvom, iako je sam terorista očigledno do i čemu Bazdulj ustvari pripada, otkriva se, po
humanu, zločinačku i smrtonosnu ideologiju guše uronjen u srpsku mitologiju i ikonografi- ko zna koji put, kada tvrdi da “nema nikakve
ogolili su upravo njeni poštovaoci i baštinici, ju, od koljača i hajduka Baje Pivljanina pa do potrebe da se ‘našim’ proglašavaju i zločini
šireći je po svijetu i hvaleći se njenom iskon- ratnog zločinca Radovana Karadžića. Zabri- na drugom kraju svijeta”. Niko zločin na No-
skom antimuslimanskom brutalnošću. Zato se nuti Bazdulj bazdulja i relativizira pokušavajući vom Zelandu nije proglasio srpskim, ako su to
ovih dana mnogi u Srbiji stavljaju u dobro zna- sve na silu ugurati u nepriličan historijski kon- već kategorije kojima Bazdulj barata. Taj zlo-
ni defanzivni položaj pa kukaju o ugroženosti tekst imperijalizma po principu “eto ih tamo, čin stvar je fenomena radikalne i ekstremne
i nepravdi, a na teren istrčavaju i neki s klupe neka nas puste na miru” i “oni kao pucaju, mi islamofobije, čega je velikosrpska mitologija
za rezervne igrače. Takav je i približno svježi se kao branimo”. Samog teroristu Tarranta neizostavni dio. A nadamo se da Muharem
transfer iz Bosne, novi igrač u odbrani Srbi- Bazdulj predstavlja kao usamljenog i bizar- nije. I da će konačno naučiti razliku između
je, zadnji vezni, Muharem Bazdulj. Tako nam nog luđaka umjesto kao sasvim normalnog, tih dvaju pojmova.

od Bošnjaka etnički očišćenim Trebinjem, pod “stari i istinski šarm Sarajeva” potura
kojim je, kao nekom teokratijom, sve do- onih nekoliko desetljeća totalitarne vlasti i
nedavno suvereno vladao vladika Grigori- društvene i kulturološke represije kada je
je. Nakon takve glupave i nemoguće ana- samo njegovim istomišljenicima bilo istin-
logije, Isović pušta nekoliko uzdaha žaleći ski dobro i kada su samo takvi bili zaista
za starim dobrim vremenima, no ipak se na sretni i slobodni? Zato nije svejedno kada
kraju tješi da je ostalo nešto od “starog is- se na kraju teksta pita “šta da se radi?”, jer
tinskog šarma” Sarajeva, samo još da nije vrlo dobro znamo šta su kroz krvavu i tuž-
“pomenutih anomalija”. Za nostalgičnog nu historiju u vezi s takvim “anomalijama”
druga Isovića džamije, arapski turisti, strani poduzimali Isovićevi istomišljenici. Ipak, ma
kapital, privatna imovina i vjerske slobode koliko njegov kolumnistički i komunistički
ustvari su anomalije! Ono što su za svakog egzibicionizam bio manijakalan i ma koliko
normalnog civilizacijske tekovine, kao što se pošten svijet gnušao takvog javnog po-
je sloboda vjeroispovijesti, sloboda okup- kazivanja ličnih predrasuda i kompleksa, on,
ljanja, sloboda kretanja, sloboda raspola- kako smo ranije pisali, ipak ima neku, dodu-
ganja kapitalom, pravo na raspolaganje še indirektnu, društvenu korist. Baš kako u
mesdžidi! Pored džamija i mesdžida, Isović vlastitom imovinom itd., za Isovića su tek prirodi intenzivan smrad upozorava čovjeka
se s Dodikom suosjeća i u pogledu vjero- ružne mrlje na nostalgičnoj mentalnoj slici da se u blizini nalazi nešto što nije samo ne-
nauke (islamske, naravno), kao i stravične idilične totalitarne prošlosti. Isović pati za ugodno oku, uhu i nosu nego i potencijalno
činjenice da će ženska djeca koja pohađa- nekakvim “starim i istinskim šarmom Sara- opasno za zdravlje, tako i Isovićevi tekstovi
ju takav vjeronauk imati uzor u učiteljica- jeva”, a pod tim ustvari podrazumijeva tek signaliziraju da mračne totalitarne ideje još
ma koje su pokrivene u skladu s vjerskim nekoliko desetljeća u životu grada starog nisu sasvim krepale, da i dalje bazde i truju
propisima. Isović, zatim, Sarajevo poredi s pola milenija. Treba li i spominjati da nam određen broj nesretnih umova.
Sastavio: M. D.

STAV 21/3/2019 35