Page 55 - STAV broj 211

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (21)

SAD IMAM JEDNOG

JARANA MEĐU ČETNICIMA

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu
urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija
pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj
bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i
živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

odlično.” “Kako odlično?” “Fino odlično. veče. Ljekar, stomatolog. Znamo se iz “Se-
Sad imam jednog jarana među četnicima.” lje”, tridesetak godina. Ona sjajna raja što
Smijeh. – Blagosiljam ljudski dar humora, pjeva bez hile i galame. Ne bi “novokompo-
hvalim Boga, pomoću humora, eto, za pet novanu” zapjevao da mu dukate daješ. Nego
sekundi otkačih ono o čemu bi se moglo – one. Između Safeta i Himze, bliže Himzi.
a opet ne konačno i zaposve – razgovarati Dino je Sarajlija, radio u Zenici, vozario,
satima. Knjigu bih, možda, o tome morao njegovi su od Fazlagića Kule, Hercegovi-
Piše: napisati. USPON I PROPAST JEDNOG na. Znaju u četnički jadac. Otac mu, Sajto,
Abdulah SIDRAN GENIJA. Uzroci i razlozi jednoga i drugo- drž’o šnajderaj, u Titovoj, jedno mi fino
ga. Neminovnost potonjega. (Zbilja, posli- odijelo skrojio.
U reportažu i razgovor s Kusturicom, u Pragu, ku” u vilici gospođe Sabije. (Upalilo se, na
Radi Dino, u ordinaciji, lijevu “dvoj-
je, u Sarajevu, gledam na “Srni” polusatnu
principu ne volim, ali kad je pa-
metnije – mijenjam koncepciju.
onoj karoseriji, bol nije osjećala hrleći ro-
povodom snimanja nekakvog novog njego-
diteljima u susret, sad osjeća.) Pustio ka-
vog filma. Samo jedan dojam, težak kao olo-
Mislio sam, gdje god se može, ra-
diti književno veče. Sad, grehota
je da radim sam, drobim poeziju i politiku, vo: propao čovjek. Radi mehanizam vilice, setofon, ilahije iz Malezije, divna muzika.
usne, usta, grlo, glasne žice, uobličuju kon-
Usput priča, dugim rečenicama, o svome
kad sa mnom putuje Mirza Huskić, ratni re- sonante i vokale, teku neke plitke, žalosne doživljaju transcendentnog. Postoji nevid-
porter Televizije RBiH, takorekuć ekspert za rečenice! Ništa nego – propao čovjek. Osje- ljivi svijet, samo rijetki među dunjalučani-
ono što se zove – rat u Bosni. Samo u Žepi ćanje mučnine. Eto što ti je Božije davanje! ma vide. Svijet džina i meleka. Jednom, na
nije bio, jer do Žepe i nije doprla noga do- Ima slavu, ima lovu, ženu koju voli, divnu konak primio čovjeka, jedva da ga zna, taj
maćeg novinara. Sjest ćemo zajedno – knji- djecu, majka uz njega – a propao čovjek.) vlada tajnim znanjima i čudesnim moćima.
ževno veče u “Preporodu” – svako pomalo Književno veče nije prilika da analiziramo Džini ga napali, k’o da je deset tona na nje-
ponešto, iz svoje oblasti, kazati, pa onda složenost “Emirovog slučaja”. O tome će ga leglo. – Šta je ovo? Džini, ne vole džini
neka publika pita. Tako i bi. se napisati knjiga. Voditelj večeri završava da ljudi sklapaju prijateljstva. Vole mržnju
Dupke puna sala (plaho lijepa sala, usred posao sasvim neprimjereno, nekim glupim i smutnju. Ali – bježe, Allaha kad spome-
grada), mada nikakvoga oglašavanja nije bilo. vicem. Mi ovdje sahat i po gradimo neku neš, ne boj se, već su pobjegli. Jesu li? Jesu.
U podne se dogovorili, naveče održali. Stoji duhovnost, neku bosansku snagu i vedrinu Pročitao Dino knjige o vjeri. Milina ga
tridesetak ljudi između ulaza i zadnjeg reda – on usere u sekundi. Ništa gore od – nazor slušati, s kojim pouzdanjem govori. Odlučim
stolica. Vidim u publici poznata lica. Eno duhovitoga. Čovjek ili ima ili nema smisla da mu poklonim knjigu, Sarajevski tabut, je-
Safeta Redžepagića, direktora neumskog ho- za humor. Ako nema, neka se ne pača. (Moj dan, od dva primjerka koja imam. Jebeš knji-
tela “Zenit”. Živ je, hvala Bogu. Smiješi se, strogi kriterij ne prolazi ni onaj Šadinlija, ževnike, neka čita Dino Fazlagić.
sjedokos. Odsmjehujem, mahnem rukom. gasim radio ha ga čujem. Nazor, nazor. Po- On meni, pisamce za majku, u Sarajevo.
Dok traje Mirzino pripovijedanje, neko mi nekad i koncepcijski naopako postavljeno. Smjestila se kod nekog (izbjegla s Grbavi-
prinosi cedulju, da iziđem na hodnik, Dže- Jebeš ti posao u kojem među borcima tražiš ce), u Kralja Tomislava. Odnesem, poslije,
mal Najetović žuri za Mostar, samo da se pjevače, valja tražiti borce među pjevačima. pisamce, majka oplače. Sutradan, u Vrazo-
pozdravimo. Peke. Nikad nam nije manjkalo pjevača i jebi- voj, zaustavlja me neka ženska, grubo joj
Iz publike, svakojaka, uglavnom pamet- vjetara, boraca i pregalaca manjka vazda.) reknem da nemam vremena stajati po ulici,
na pitanja. I ono jedno, neminovno, nepa- Na književno veče došao i IZUDIN nije ni ime izgovorila. Kad reče, sestra Dine
metno – Emir Kusturica. Smrkne mi se, od- DINO FAZLAGIĆ. To je pjevač! Ne ode u Fazlagića – samo što u zemlju ne propadoh.
lučim da okrenem na šegu. “Odlično je to, pozorište, na koncert, nego dođe na književno Izvinim se, stotinu puta, poljubimo se. n

STAV 21/3/2019 55TAV 21/3/2019 55
S