Page 43 - STAV broj 171
P. 43
STAJALIŠTA
Piše: KRIVO SRASTANJE
Sadik Ibrahimović
Ibrahimovi ratovi
Ovih dana, po izlasku iz džamije,
u džamijskom haremu gledam u Čovjek kojem
starog, dobrog mi druga Ibrahima. nije trebao
Gledam ga, čekam i prisjećam se. “Zlatni ljiljan”
Hrabar je ratnik bio Ibrahim. Tako, kad Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali
bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše od- rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac
brane, tumbe isprevrtali rovove komadajući prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande
tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu
kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio,
jezoviti krici ranjenih i urlajuće koman- okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu,
de podoficira za povlačenje (na ratištima u a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao
Gradačcu i u blizini Brčkog ovakve stravič-
ne scene dešavale su se srazmjerno često, pa ‘Zlatni ljiljan’ mi ne treba, stan imam, a – Ama, ne mogu, čovječe! Politika sad
nije zgoreg podsjetiti na njih, naročito one u Božija kuća je u mom srcu.” upravlja firmama! I onog na tvom mjestu
nemar i bešćutnost ogrezle i od silnog bon- dovela je politika, ne ja! Rado bih mu dao
luka zadrigle likove, ne bi li se barem posti- Lecnuše se oficiri bosanski, pobojaše otkaz, ali onda i ja letim van!
djeli, premda sumnjam), izlazio bi Ibrahim se da su u lažima pretjerali, da ih je Ibra- – Pa leti, ko ti brani! I ja sam letio! Uhu,
naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči him prozreo, da se zapravo krije, pokriva, da ti samo znaš kako sam letio, pa evo me
u oči s tenkom T-72, mirno podešavao da- da uopće nije lud kakvim se naizgled gradi, tu pred tobom, ništa mi ne fali!
ljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao pa ga udvorno ponudiše paklicom “Marl- – Ne mogu, zaista ne mogu! Nego, na-
ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred bora”, pa štekom “Marlbora”, da, kako mu vrati ti ovako, s vremena na vrijeme, zanimaj
nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvoz- rekoše, puši ono što i dolikuje istinskom ga- se, pa kad se politika promijeni, kad dođe
denu grdosiju koju je razbucao. ziji, pravi, najbolji duhan, a ne taj nesnosni neka druga i nagodnija, možda i nađemo
smrad smotan u tariguz-papir. štogod za tebe! A, šta kažeš?
Gledali to visoki bosanski oficiri, pa po- Grizao je Ibrahim donju usnu i dvou-
mislili kako Ibrahim nije samo hrabar nego Ali, nije Ibrahim “skinuo” deset tenko- mio se da li da ga spuca u facu, pljune ili
i lud i da tu nesvakidašnju hrabru ludost ili va. Nije ni osam. Ni pet. Ni šteku “Marl- jednostavno ode. Šutio je, gledao ga, izu-
ludu hrabrost treba njegovati, pohvalama bora” nije dokusurio. Narednog jutra, dok stio kratko i prigušeno – jah, okrenuo se i
i obećanjima hraniti i podgrijavati i, kao se brijao nedaleko od rova, osjetio je jedva bez riječi otišao.
takvu, u svakoj zgodnoj prilici iskoristiti. čujan fijuk i tup udarac u zemlju koja, učini Helem, kako rekoh, po izlasku iz dža-
mu se, muklo zastenja, a zatim krajičkom mije sačekah Ibrahima i krenusmo u šetnju.
I svašta su nešto oficiri bosanski, ne bez oka spazi zlatnožuti bljesak koji ga prekri, Uglavnom šutimo, zabavljeni svako svojim
udvorništva i slatkorječivosti, obećavali istog trena podiže visoko u zrak, zakovitla mislima. Pauzu pravimo na jednom od tu-
premršavom i šutljivom Ibrahimu: “Zlat- kao perce među krošnjama crnih borova i zlanskih trgova. Ispred nas žubori fontana
ni ljiljan”, veliki stan, odlazak na hadž... naglo stropošta na ogoljelu ledinu. ukrašena krasnim mozaicima raznih boja i
Pod uvjetom da razbuca pet, osam, deset oblika, djelo vještih ruku čuvenih majstora
tenkova, koliko može. Ibrahim je šutio, Pronašli su ga bez svijesti, polomljenih iz Ravene. Koji metar dalje, iza fontane, uz-
odbijao dimove preljutog sitno isjecka- rebara i ekstremiteta. diže se barokno zdanje bivšeg kina “Centar”.
nog duhanskog korijena smotanog u to- Do rata prelijepa, reprezentativna zgrada,
alet-papir i na koncu rekao: “Moje je da Rat koji se ionako primicao kraju za danas je zapuštena, oronula, poluruševna,
ratujem, vaše da dajete prazna obećanja. Ibrahima je bio završen. s bujnom vegetacijom na krovu, nevješto
zamaskirana ogromnim, kišama ispranim
Nakon dugotrajnog liječenja, otišao je džambo plakatom i reklamom za parfem
u firmu u kojoj je nekoć radio. na njemu. Kontrast je snažan i otužan. Kao
kad bi neko odjenuo skupocjeno odijelo i
Njegovo mjesto, posao komercijaliste, nazuo kaloše.
zauzeo je neko drugi. – Čovječe, ovo je k’o Kinšasa – reče Ibra-
him tihim, od posta suhim, hrapavim gla-
– Žao mi je, Ibrahime! Nije te bilo, pa, som, aludirajući na arhitektonsko-estetsko
eto – reče mu neodređeno i unezgođeno nesuglasje u koje gledamo.
direktor firme. – Da, nažalost. n
– Šta, eto?
– Kažem ti, nije te bilo, a firma mora
raditi! Žao mi je, tako je kako je, ja tu ni-
šta ne mogu!
– Znaš li ti gdje sam ja bio?
– Da, da, znam!
– Pa kad znaš, daj mi moj posao!
STAV 14/6/2018 43
