Page 23 - STAV broj 428

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Susret na kojem su skinute maske

RAZGOVOR I REZERVNI PAR

RUKAVICA KAO UTJEHA,

KAKVA-TAKVA

Gledam, vilica mu jedva primjetno zadrhta, ali suzu nije pustio. Prekaljeni
starina, čovjek od kojeg sam mnogo toga naučio, još jednom, posljednji
Piše: put, dakako nesvjesno, pokazao mi je iliti podsjetio kako se, baš onako
Sadik IBRAHIMOVIĆ
muški, nadvladavaju tegobne emocije.

io je to naš posljednji susret pri- – Sadik. – Naravno, sin mi je, duša me boli. Pa
je tri godine, početkom aprila, u – Da, ja sam. i ti si roditelj, možeš me shvatiti!
vrijeme zahuktavanja pandemije. – Ne mogu da vjerujem! Godinama – Uredu, shvatam. I šta onda? Hoće
BBilo je ovako: se raspitujem za tebe. Neko mi kaže ovo, li to promijeniti njegov odnos prema
Odmah sam ga prepoznao, mada je bio neko ono, a tebe nigdje. Tu si, u Tuzli? Vama? Hoće li odjednom biti bolji, op-
pedesetak metara ispred mene, a ne sje- – Da. A Vi? Kako ste? hoditi se prema brižno, odgovorno? Pa
ćam se kad smo se posljednji put vidjeli. – Dobro, dobro... Nego, kad smo se već neće. Sami ste rekli da Vam se godina-
U ratu, možda. ovako ugodno sreli, rado bih te pozvao na ma ne javlja niti dolazi, dakle – i, molim
Hodao je, za njegove pozne godine, kahvu, ali, evo, vidiš, sve je zatvoreno, pa, Vas, ne zamjerite zbog moje otvoreno-
neobično brzo, rasklimatano, nesigurno, ako imaš vremena, mogli bismo sjesti na sti – on Vas ne želi, niste mu potrebni i,
teturajući, kao da je od nekog ili nečeg bje- neku klupu, da se ispričamo, ko zna da budući da ga dobro poznajem, a teški je
žao ili mu se negdje jako žurilo. Mogao li će se ovakva prilika ponoviti. Može? egoista, ne želi da mu budete na teretu.
je, razmišljao sam dok sam mu se primi- – S velikim zadovoljstvom. Ovo što sam rekao jeste grubo, ali, da se
cao, svakog trenutka spotaći se o nešto, – Onaj mi se godinama ne javlja, ne ne lažemo, stvari tako stoje i obojica to
izgubiti ravnotežu, pasti, povrijediti se. znam ni gdje je – reče. dobro znamo.
Bio je to F., otac mog davnašnjeg pri- Ne rekoh ništa. Naravno, znao sam ko – Znam. I nisi bio grub, to je zaista
jatelja, a ustvari (slijed nelijepih dešavanja je “onaj” i njegovo zanemarivanje ostar- tako, ali osjetio sam potrebu da ti se otvo-
objelodanit će to), iznimno prijetvornog jelog oca nije me iznenadilo. Šutim i če- rim, podijelim s tobom muku koju nosim
dvoličnjaka od kojeg sam – dakako, kad kam da se otvori. Očito je želio pričati o u sebi. I, molim te, ne zamjeri ako sam
su nebrojene maske pale, kad se njegovo, sinu-bitangi, povjeriti mi se. te opteretio.
moram to priznati, izvanredno glumatanje – Ne odgovara ni na moje pozive – na- – Ma, ni najmanje. Nego, primijetio
razgolitilo i osvijetlilo i svoj svojoj punini stavi – a i stan je prodao, bio sam u njego- sam da brzo hodate, a to je ovako poma-
nutarnje ružnoće – u znak “zahvalnosti” voj zgradi, ljudi koji su kupili stan ništa lo... Žurite li negdje?
osjetio očekivan, ali ipak bolan udarac, a nisu znali o njemu. Ne znam ni šta je s – Da. Želim kupiti zaštitne rukavice,
gdje drugo nego u leđa?! Podmukli uda- njegovim brakom, djecom, nigdje nikog u mom kvartu ih nema, a čuo sam da ih
rac brzo sam odbolovao, korio se nešto nema. Jesi li ga ti, možda, vidio? ima u nekoj od apoteka na Slatini. Zato
duže, jer greška je bila moja, takav meni – Jesam, prošle godine. žurim, bojim se, nestat će ih.
nesvojstven previd, i to krupan, naprosto – Zaista?! Znači, on bi mogao biti u – Evo, ne morate nigdje žuriti – rekoh,
nisam smio napraviti, a potom je, sve do Tuzli!? Jeste li se pozdravili? izvadih iz unutarnjeg džepa rezervni par
susreta s F., farsično ili, određenije, kori- – Nismo. Okrenuo je glavu od mene, rukavica i pružih mu ih.
stoljubivo “prijateljstvo” prekrio debeli, a, iskreno, ja od njega još više. – Hvala ti, sine, puno si mi pomo-
teški plašt zaborava. – Eh, znam, sve znam... Nije to smio gao – prošaputa i obori glavu. Gledam,
Helem, sustigoh ga, pozdravih, uda- napraviti, nije... Toliko toga si učinio za vilica mu jedva primjetno zadrhta, ali
ljih se nekoliko metara i spustih masku njega, a on... Pa, zaboga, fitnu ti je napra- suzu nije pustio. Prekaljeni starina,
s lica. On učini isto i pažljivo se zagleda vio, bez posla te ostavio! Ružno, preružno... čovjek od kojeg sam mnogo toga nau-
u mene. U njegovim staračkim, gotovo – Pustimo to sad, nebitno. Ovo Vam čio, još jednom, posljednji put, dakako
zgaslim očima (imao je tada 86 godina) želim reći. Vidite! Pronaći ga nije teško, nesvjesno, pokazao mi je iliti podsjetio
ugledah zbunjenost, nedoumicu, vidjelo se to je čas posla, a ono što je suštinsko u kako se, baš onako muški, nadvladava-
da s naporom pretura po prošlosti, poku- svemu ovome, ono što je, hajde da tako ju tegobne emocije. Potapšah ga blago
šava sjetiti se ko sam, a zatim mu pogled kažem, ključno pitanje jeste da li Vi zai- po leđima i zagrlih s dubokim poštova-
bljesnu, osmijeh na dotad skamenjenom sta, i pored njegove bešćutnosti, želite da njem. Ništa nije rekao. Sve mu je bilo
licu zatitra i jedva čujno reče: ga pronađete? Želite li? jasno. n

STAV 19/5/2023 23