Page 35 - STAV broj 239

Ahmo Hasić je u Potočarima, gdje se sklonio nakon pada
Srebrenice, odvojen od svoje porodice, četvero unučadi,
žene, kćerke i snahe, i zatočen u jednoj “kući u blizini”.
Trinaestog jula je s ostalim zatočenicima iz te kuće, “u
koloni od sedam autobusa”, prebačen u Osnovnu školu
“Vuk Karadžić” u Bratuncu

Ljudi mrtvi. Ja mislio bi li se javio. Neću. sam gdje ću stati, al’ gazio sam po mrtvi-
Ako ne mognem skinuti s ruku, onda ću jem dosta.”
se javiti, neka ubiju i mene. Ako skinem s Nakon što se uspio spasiti, Ahmo je iz šume
ruku, onda neću se javljati, pa dokle mogu, gledao na mjesto gdje su strijeljani Bošnjaci.
borit ću se”, stoji u Ahminom svjedočenju. “Više nema nikoga, sve je to mrtvo tude. Iz-
Dok je ležao među ubijenim, iz- među hiljadu, hiljadu i po, tu sam ocijenio
brojao je da je na gubilište dovede- da je tu pobijeno. I mi smo iz otoga žbunja,
su štopirali, nisu dali dalje. Ja sam osto u no još “sedam kolona” zatočenika. trnja, izašli tamo na drugu stranu, suprot-
to pola avtobuza. Gledam, oćeraše ih dole “Sedam kolona tu su još doćerali. Ja sam no. A kad smo izašli tamo, i tamo su mrtvi
jenom stazom. Crni se po njivi, mrtvi. Kad tu ležo. Metak sipa oko mene, sa sviju stra- po njivi”, svjedočio je Ahmo.
je to završeno, onda su došli ope ponova. na, doli ispod nogu, iznad glave, sa strana, Narednih desetak dana tumarao je
Ja sam izašo”, svjedočio je Ahmo. al’ u me, srećom, ne udara nijedan. I tako okolnim brdima, a onda je ponovo pao
Srpski vojnici u maskirnim uniforma- sam ležo jeno sedam kolona dok su još po- u ruke VRS-a i 26. jula 1995. s grupom
ma, kako ih je Hasić opisao, napravili su bili. Poslije su oni ošli kao na odmor. Ošli od tridesetak zarobljenih Bošnjaka, u
špalir i psovkama zatočenike “pratili na su onoj kući gori đe su dolazili avtobuzi. pratnji Crvenog krsta, prebačen u lo-
polje koje se crnilo od leševa”. Tude išli su u hladovinu, siđali, odmarali. gor u Batkoviću. Razmijenjen je “u po-
“I samo kad smo došli tude, bila je ko- Ja sam pokušo mogu li s ruku skinuti il’ da sljednjoj turi” 24. decembra 1995. go-
manda, kaže: ‘Okreni leđa, okrenite leđa!’ potrgam. Srećom da sam skino s ruku, ope dine, nakon pet mjeseci zatočeništva.
Mi smo leđa okrenuli. Mjesto ‘pali!’, bilo sam nabio na ruke, pa sam lego ope potr- Godine nakon rata Ahmo je proveo u
je ‘lezi’. Al’ to nije ni izreko, rafali su sasje- buške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako Špionici (Srebrenik). U Špionici je i umro,
kli. Ja sam pao odma, a tako su pali i ovi, sam ležo.” gdje mu je i klanjana dženaza.
momentalno, ko rafal kad sasiječe. I rafa- Pošto se pred zalazak sunca uvjerio da Ahmi Hasiću su u genocidu u Srebre-
li kad su se utišali, onda jedan pita: ‘Ima vojnika više nema, Ahmo Hasić je uspio nici ubijena dva sina i dva brata. Njihovi
li ko živ?’ Jedan kaže: ‘Imam ja.’ A drugi da skine povez s ruku i pobjegne u šumu. posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj
kaže: ‘Imam ja, haj me ubij!’ I ovaj je prešo “Skočio na noge, pa šta bude. Doli grobnici u Pilici i ukopani na groblju u
samo po jedan metak, cvak, cvak. Gotovo. sam po mrtvijem gazio i po zemlji i gledo Potočarima. n

STAV 3/10/2019 35