Page 9 - STAV broj 239

član 1. Protokola 1, koji se odnosi na za-
štitu imovine, uz Evropsku konvenciju o
ljudskim pravima.
“S druge strane, tužna sam što je do
svega ovoga moralo doći. Samo ja i mojih
sedmero djece znamo kroz šta smo prola-
zili. Ja nisam nacionalista, iako su mi to
pripisivali. Meni crkva kao bogomolja ne
smeta i nikad mi ne bi ni smetala da je sve
oko toga bilo pošteno. Za mene su i pop
i hodža u istoj ravni i ja poštujem te lju-
de, ali Srpska pravoslavna crkva na mojoj
je zemlji sagradila crkvu nakon što smo
mi istjerani”, ispričala je nana Fata, koju
smo nedugo nakon objavljivanja presude
posjetili u njenoj kući u Konjević-Polju.
Naša je sagovornica navela da nepo-
sredno nakon agresije na Bosnu i Herce-
govinu uopće nije marila za materijalne
stvari, nego je samo pokušavala saznati bilo
kakvu informaciju o svom mužu Šaćiru.
“Jedan nam je Srbin rekao da je Šaćir
preživio i da radi u šumi. Tražili smo ga
i nadali smo se da je to zaista istina, ali
kasnije mi je drugi Srbin poručio da je
Šaćir ubijen i da sinovi više ne dolaze da
se raspituju. Ova je presuda moj dug pre-
ma mom Šaćiru i prema meni.”
Nana Fata zaključuje da je sretna zbog
presude, ali ponavlja da pobjeda nije slatka.
“Svejedno, i kada se crkva izmjesti, a
nadam se da ću to doživjeti, svi smo na neki
način oštećeni: i oni koji su nam nanijeli
mnogo zla, i oni koji su crkvu napravili,
i oni koji su nas vrijeđali, ali i ja jer sam
oboljela i djeca su mi raseljena i nisu uz
mene. Moja je želja da sinovi na toj zemlji,
kada se crkva izmjesti, na svojoj babovini,
naprave kuće”, završava nana Fata. n

STAV 3/10/2019 9