Page 81 - STAV broj 250

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

ok u bosanskohercegovačkoj jav-
nosti kolaju priče o milionskim
krađama, korupciji, nepotizmu,
Dhelikopterima, budžetima od mi-
lijardu maraka, “rušenjima” i formiranjima
vlada, negdje sa strane i daleko od svega
žive ljudi. Obični, mali, pošteni, zadovolj-
ni, hrabri, dobri ljudi. Oni najbolji među
nama. Oni zbog kojih Bosna i Hercegovi-
na i dalje ima smisla. Oni koji je čine po-
nosnom, dostojanstvenom, lijepom. Jedna
od njih jeste i Dženita Fakić, ton-majstor
Dramskog i dokumentarnog programa BH
Radija 1, čija intimna životna priča može
biti inspiracija za sve nas.
STAV: Već ste neko vrijeme ton-majstor
redakcije Dramskog i dokumentarnog
programa BH Radija 1. Kako se na Vas Kebata. On je najviše utjecao na moj rad u blizini i svi smo potrčali da se sklo-
odrazila ova promjena s obzirom na to i oblikovanje kao tonskog snimatelja. Ta- nimo. Zatim je pala druga i odjednom
da je ovo jedna od najviših stepenica za kođer, izdvajam kolege Dževada Delića, su me obavili mrak i tama. I neki čudni
svakog tonca? zatim Branka Ilića, Rusmilu Vočkić, koji zvukovi. Kad se to sivilo malo razišlo,
FAKIĆ: U redakciji Dramskog i doku- nažalost nisu više među živima. I mnoge pokušala sam ustati. Nisam mogla. Po-
mentarnog programa duže sam od godinu. druge koji su uvijek bili spremni da po- gledala sam prema dolje i vidjela da više
Ta promjena radnog mjesta utjecala je na mognu. Sjećam se da sam dugo sanjala nemam noge. Ali me ništa nije boljelo.
mene i više nego pozitivno kako u poslov- miksetu i reglere i u snu se brinula da ne- Prišla mi je moja sestra Lejla i, kad me
nom, tako i u privatnom životu. Bila sam što ne izbrišem. je vidjela, od šoka se vratila unutra, a za-
tako sretna i uzbuđena kada sam snimila i tim je ponovo izašla, skinula majicu sa
montirala svoju prvu radiodramu. Raditi s STAV: Jeste li ikad u životu pomislili da sebe i povezala mi noge da ne iskrvarim,
kolegama u redakciji možda je zahtjevno, ćete postati ton-majstor? O čemu ste sa- iako je i sama bila ranjena u glavu. Moje
ponekad i stresno, ali sve se to nekako “raz- njali kao djevojčica, šta ste željeli postati? su rodice također bile ranjene, ali, sre-
bije” našim šalama. Najpribližnije rečeno, FAKIĆ: Kao djevojčica sam jedno vrijeme ćom, lakše. Tad je poginulo osam ljudi.
otkrio mi se jedan sasvim novi i čudesan željela postati novinar. Upisala sam Prvu Sjećam se da je brzo nakon toga došao
svijet. I moram priznati da nakon toliko gimnaziju i onda su se moje želje promi- jedan mladić i prevezao nas do bolnice.
godina staža još više uživam u svom poslu. jenile. Ja sam 1992. godine završila četvrti Moja sreća je bila ta što je tog dana de-
razred. Željela sam da upišem psihologiju. žurni bio rahmetli dr. Mufid Lazović,
STAV: Kako ste postali tonac? Sjećate li se To je za mene učinio moj tata jer sam već kojem se, osim dragog Boga, mogu za-
kako se to sve odigralo i poklopilo da iza- bila ranjena. Neka predavanja počela su hvaliti što danas živim i hodam.
berete baš tu profesiju? Kako su izgledali 1994. godine i uspjela sam položiti ne-
Vaši počeci za miksetom? Ko je najviše koliko ispita. Ali nisam mogla nastaviti STAV: Fasciniralo me kako o tim teškim
utjecao na vaš razvoj kao ton-majstora? studij iz više razloga. I dan-danas žao mi danima u bolnici danas pričate kroz hu-
FAKIĆ: Nisam nikada ni sanjala da ću ra- je zbog toga. mor i samo izdvajate duhovite anegdote.
diti ovaj posao. Jednostavno se desilo i čini Kako se poslije ranjavanja odvijala Vaša
mi se da su se čudnim putevima sudbine STAV: Kada ste imali devetnaest godina, borba i proces oporavka? U kojem ste
stvari nekako posložile. Ratne 1995. godi- teško ste ranjeni u Sarajevu na Baščar- trenutku odlučili da nećete odustati i da
ne organizacija “Hope ’87”, koja je pokre- šiji. Ostali ste bez obje noge od granate ćete opet stati na noge?
tala razne kurseve za ljude ranjene u ratu, koju je ispalila Vojska Republike Srpske. FAKIĆ: Ja sam od prvog trenutka, kad
organizirala je u saradnji s RTV BiH kurs I danas se jasno sjećate tog trenutka? sam vidjela da nemam noge, odlučila
za tonskog snimatelja i ja sam se prijavi- FAKIĆ: Ranjena sam u 23. augusta 1992. da živim. Provela sam skoro tri mjeseca
la. Imali smo nastavu svaki dan u zgradi godine. I dan-danas sjećam se svakog tre- u bolnici. I dan-danas sjećam se ljudi i
Televizije. To je trajalo, otprilike, tri mje- nutka. Bila je nedjelja. Sa sestrom, rodi- našeg duha. Većinom smo svi bili teško
seca. Nakon toga smo polagali teorijski i cama i rajom iz komšiluka krenula sam ranjeni, ali naše šale i crni humor poma-
praktični dio, a nas pet koji smo pokazali po vodu. Ja nisam ni željela da idem, ali gali su nam da izdržimo bol i teške dane.
najbolje rezultate pozvali su da radimo. me je nešto povuklo, samo sam ustala i Meni su snagu davali moji roditelji, moja
I dan-danas sjećam se tog 19. decembra pošla s njima. Odlučili smo da ćemo to- sestra, moja tetka. Moj otac je zajedno s
1995. godine. Moj prvi radni dan. Pao je čiti vodu u Dairama. Dok smo sjedili i mojom tetkom dolazio svaki dan u bol-
veliki snijeg i ja sam u pratnji tate polahko čekali da se voda natoči, nismo ni sanja- nicu i nastojao da me zabavi i oraspo-
sišla do tramvajske stanice na Čaršiji. Tad li šta nas čeka. Mi smo i tu priliku, kao loži pričajući priče iz svog djetinjstva
je bila praksa da svaki novi snimatelj do- što je točenje vode, koristili za druženje i mladosti. Moja rahmetli mama mi je
bije svog mentora. Ja sam dobila Zvonku i šalu. Odjednom je pala granata negdje svaki dan pisala pisma i svu svoju ljubav

STAV 19/12/2019 81