Page 31 - STAV broj 190
P. 31
Piše: Damir HADŽIĆ ratovima i stalnim sukobima. Mjesta gdje No, za razliku od Bourj Hammouda,
su se naselili, jer su ovom gradu mnogi koji je sada gradska općina, Šatila nikada
Mnogi gradovi svijeta imaju dugu ostali, postala su dio onoga što Bejrut da- nije postala zvaničan dio Bejruta. Armenci
historiju udomljavanja izbje- nas čini gradom. su dobijali libansko državljanstvo još od
glica, ali niti jedan grad nije dvadesetih godina. Palestincima to nije do-
poput Bejruta. Prije stotinu Armenci su se naselili na istočnim pušteno. Ne mogu posjedovati ni imovinu
godina, prvo su u ovaj grad došli Armen- rubovima grada. U dijelu koji se zove izvan kampa niti dobiti posao pod istim
ci. U to vrijeme Sirija i Liban bili su po- Bourj Hammoud. Nedaleko je od grada uvjetima kao Libanci. Blizu Šatile je Sabra.
željna odredišta. U Bejrut su nakon toga Šatila, blizu ceste koja vodi do aerodro- Ona je danas i velika pijaca poljoprivred-
stizali Albanci, Palestinci, Iračani, Su- ma, osnovana kao jedan od izbjeglič- nih proizvoda na kojoj se snabdijevaju si-
danci i, konačno, Sirijci. Svi su oni došli kih logora za Palestince. Šatila je danas romašne porodice iz svih dijelova Bejruta.
u Bejrut kao izbjeglice. Došli su i Liban- gradić poput Bourj Hammouda. Isprva
ci iz ruralnih područja zemlje, raseljeni su tu postavljene jednostavne nastambe SHARONOVA ODGOVORNOST
koje su gradile humanitarne organizaci-
je. Nakon toga, ljudi su sami počeli sebi Šatila je mjesto na kojem je 1982. go-
graditi stanove. dine počinjen jedan od najtežih zločina
u historiji ovog dijela svijeta za koji niko
nikada nije odgovarao. U septembru 1982.
godine ubijen je libanski predsjednik Be-
šir Gemajel, bivši šef tamošnje kršćanske
desničarske milicije. Dva mjeseca ranije
došao je na čelo države uz veliki pritisak
Izraela, koji je već ranije okupirao Liban.
Izraelska vojska iskoristila je ubistvo kako
bi ušla u zapadni Bejrut, tvrdeći da želi
“spriječiti prolijevanje krvi i osvetu” te
riješiti pitanje “2.000 terorista” koji su
se navodno skrivali u logoru.
Uvečer 16. septembra 1982. godine
kršćanska milicija, uz pomoć izraelske
vojske, ušla je u Sabru i Šatilu. Tokom tri
dana oni su masakrirali koga su stigli, a
izraelska vojska, koja je bila razmještena
oko logora, u kojima je tada živjelo oko
8.000 izbjeglica, nije reagirala. U masakru
je ubijeno između 800 i 3.500 civila. Ta-
dašnji vođa izraelske opozicione radničke
partije Shimon Peres upitao je u Parlamen-
tu Izraela s govornice premijera i ministra
odbrane: “Ko je imao tako glupu ideju da
u potragu za teroristima u izbjegličkom
centru pošalje falangiste? Imate li odgo-
vor na ovo pitanje, gospodine Sharon?”
Službena istraga Izraela zaključila je
1983. godine da je tadašnji ministar odbra-
ne Ariel Sharon imao “ličnu i indirektnu
odgovornost” za masakre, prebacujući mu
da nije učinio ništa da predvidi ili spriječi
ubistva. Sharon je u februaru 1983. godi-
ne bio prisiljen dati ostavku, ali se ubrzo
vratio u Vladu kao ministar bez portfelja.
Direktna odgovornost za masakre preba-
čena je na šefa obavještajne službe liban-
ske milicije Elija Hobeika.
Sharon je izgubio ministarsku pozici-
ju, ali je kasnije postao premijer. Elie Ho-
beika, čelnik libanske kršćanske milicije
koji je predvodio ubice, i sam je ubijen u
istočnom Bejrutu. Njegovi prijatelji tvr-
de da ga je ubio Izrael. Hobeika je ubijen
2002. godine, nakon što je najavio da će
pred belgijskim sudom “sve ispričati” o
zločinu u kampovima Sabra i Šatila. Neki
od zapadnih novinara koji su ušli u logo-
re trećeg dana, posljednjeg dana masakra,
još se dobro sjećaju viđenog.
STAV 25/10/2018 31
