Page 82 - STAV broj 227

sam bio sretniji u životu, možda čak sret- Birani smo između više od Dvije tisuće metara padao je do ledenja-
niji nego kada sam i ja bio na vrhu, kada ka. To je bio strašan šok za sve nas. Bila
sam čuo glas preko voki-tokija: “Tone, mi stotinu penjača iz cijele je to užasna nesreća. Ja sam to tek poslije
smo na vrhu!” Tada je Nejc rekao: “Tone, Jugoslavije. Izabrano nas je saznao jer sam bio ostao gore malo više.
mi smo na vrhu i ne vemo kaj bi dalje?” 24 – dvadeset iz Slovenije, Ispala mi je bila dereza na visini od osam
(“Tone, mi smo na vrhu i ne znamo što tisuća i nekoliko metara. Bez dereza, ši-
ćemo dalje?”) Vidite kako je čovjek nabi- Muhamed Šišić i Muhamed ljaka koje zabadate nogama u led, vi ste
jen, koju on ima snagu, popeo se na vrh Gafić iz Sarajeva, Vladimir bespomoćni. Doviknuo sam Šraufu, koji
svijeta i ne zna kuda bi dalje. To i jeste Mesarić iz Zagreba i ja iz je bio ispod mene, da mi je ispala dere-
sindrom jednog alpiniste. za, on je odmahnuo rukom, činilo mi se
Splita. Naravno, ja iz Splita da je shvatio o čemu je riječ. Po mene je
Konačni obračun s Everestom: Onda bio sam najveći autsajder došao drugi Slovenac iz kampa, Kotnik,
smo Stane Belak Šrauf, Ang Fu i ja odlu- i donio mi je tu derezu koju je pronašao,
čili da idemo za njima. Međutim, sljedeći bila je negdje zapela. Tada sam saznao da
dan, 14. maja, bilo je slabo vrijeme pa smo smo postigli fantastičan rezultat. Razvili je stradao Ang Fu. Kao da se tada cijeli
onda pričekali još jedan dan, i u petom smo smo naše zastave, veselili smo se, ostavili svijet ispod mene srušio. Nikakvog osje-
logoru na visini od 8.150 metara 15. maja relikvije gore, fotografirali se ponaosob i ćaja slave, euforije, radosti nije bilo. Mi-
krenuli u konačni obračun, ili konačni us- svi zajedno. Tu je fotografirana i posljed- slio sam da je sve što smo uradili zaludu.
pon na najvišu planinu svijeta. Nosio sam nja fotografija mene i Anga Fua, baš tu na
dva fotoaparata. Činilo mi se, ako mi to vrhu. Poslije se počela odvijati drama jer Imperativ sanjanja snova: Mislio
nismo dobro snimili i o tome kasnije pri- smo u dva i po popodne bili na samom sam da se više nikada neću vratiti na Hi-
čali, da nam je uspon bio zalud. Na nekim vrhu. Zametnula se oluja, počeo je pada- malaje. Ali, s druge strane, penjanje je
mjestima morali smo se osiguravati jer je ti snijeg, mi smo bili spori i noć nas je san, alpinizam je san. Kada sam se opo-
strmina bila izuzetno velika, a u jednom uhvatila na visini od 8.300 metara. Tu je ravio i regenerirao, činilo mi se, ako bih
trenu sam odlučio da mi ne možemo sli- teorijski bilo već gotovo s nama, jer niko sada sve to napustio, da bih iznevjerio
jediti istu liniju prema vrhu koju su imali do tada na otvorenom nije takvu noć, pod ne samo svoj san već i one koji su prati-
Nejc i Andrej jer je Ang Fu bio tehnički takvim uvjetima i na takvoj visini, uspio li moje snove, koji su također sanjali na
slabiji penjač. Onda sam skrenuo na jed- preživjeti. Jer, mi nismo imali nikakvu sličan način kao i ja. Već sam u sljedećih
nu drugu stranu i riješio taj naš slučaj. Već opremu za zaštitu; ni šator, ni prostirku. desetak dana putovanja preko Indije sa-
nam se vrh smiješio. Posljednjih pedeset Imali smo samo ono što smo ponijeli na znao da moram nastaviti sanjati, da se
metara meni je otkazao kisik, zapravo se sebi. Sjećam se da smo cijelu noć morali moram nastaviti penjati. Doček u Splitu
cijela maska napunila ledom. Ali svejedno, bodriti jedan drugog da ne bismo zaspali, me još više obnovio, jer to je bilo fanta-
nekako sam izvukao bez kisika, došao na jer najveća je opasnost bila u tim uvjetima stično da Splićani dočekaju nekoga ko
vrh i tada, u tom trenutku, bio najsretni- zaspati. Bilo je sigurno minus 40 stepeni, je bio na Mount Everestu. Dvije trećine
ji čovjek na svijetu. Možda i najviše zbog vjetar je puhao i do stotinu kilometara na njih zasigurno nije ni znalo gdje je to i
toga što dolazim iz Dalmacije i niko nije sat i tu tijelo sve više gubi toplinu. Krv koliko je visoko. Ni moji roditelji nisu
od mene to očekivao, čak niti ja sam. Po- se sliva u središnji dio tijela i čovjek ima znali i baš previše marili. Sve novine, a
peo sam se na vrh za sve svoje prijatelje osjećaj kao da mu je sada sve toplije. Pa- najviše Slobodna Dalmacija, za koju sam
koji su to nekada sanjali. huljice snijega mu se čine kao najfinije ja i slao po kuriru rukom pisane tekstove
paperje. Neki se ljudi u tim situacijama i filmove, prenosile su ovo što se događalo
“Bijela smrt” i mi na 8.300 m: Uvi- hipotermije počinju svlačiti jer osjećaju na Himalaju. Alpinizam je bio sport koji
jek kažem kako je vrh planine ključni toplinu. Tada se upada u san koji se zove je bio totalno nepoznat i zbog toga su mi
trenutak koji alpinizam odvaja od svih “bijela smrt”. Iz tog se sna ne može pro- ljudi govorili da sam totalni luđak, i to
ostalih sportova. Bilo koji drugi sport, buditi. Zato smo se morali gibati na sve još uvijek neki govore, ali malo manje da-
sudac odsvira kraj, utakmica je gotova, načine, lupati nogom u nogu jedan dru- nas. Ali pazite, ludost je u ovom smislu
bude neki rezultat i svi idu u svlačionicu. gog, a Ang Fu je cijelu noć molio svoje prednost. Jer nisu oni “pametni” pomicali
A za nas, kada osvojimo vrh, tek je prvo mantre. Tu smo noć preživjeli, a ujutro svijet i granice istraživanja u znanosti i
poluvrijeme gotovo. Onda nastupa drugo smo se počeli spuštati. Kada se Ang Fu osvajanju drugih kontinenata, u poeziji i
poluvrijeme koje je mnogo važnije, treba nakon svega spustio dole zajedno sa Be- umjetnosti. Morao si biti malo lud da bi
sačuvati živote, što nije lako. Popodne se lakom, na dio gdje je mnogo jednostav- pomakao ove granice. A ja sam imao čast
kvari vrijeme, umorniji smo. U našem slu- nije za spuštanje, okliznuo se, ispao mu da budem malo lud, a moja ludost vrtjela
čaju nema klasičnog slavlja na vrhu iako je cepin i velikom brzinom je pojurio. se oko najviših planina svijeta. n

82 11/7/2019 STAV